hrvatski

Rimsko nalazište na Gračinama kod Ljubuškog: istraživanja 1977.-1980.

Vojni potencijal antičkog krajolika u dolini Trebižata predmet je interesa brojnih autora koji su kroz povijest istraživanja, svojim tekstovima ali i terenskim iskapanjima, prepoznali lokalitet Gračine kao središte zaleđa rimske kolonije Narone. Brojne praznine takvog zaključak, utemeljenog na antičkim izvorima, povijesnim prilikama, epigrafskim spomenicima ili skromnim objavama iskopane arhitekture, dijelom upotpunjuje ovaj rad „Rimsko nalazište na Gračinama kod Ljubuškog ; Istraživanja 1977.-1980.“. Svojevrsna prekretnica je organizacija prvih arheoloških istraživanja na lokalitetu Gračine, pod vodstvom I. Bojanovskog. Na žalost, voditelj istraživanja nije iskoristio priliku za objavu cjelovitih rezultata, izdvojio je tek iskopanu arhitekturu i nekolicinu predmeta. To je naravno onemogućilo zaključak o ukupnoj slici dinamike, značenja ili razvoja kompleksa na Gračinama, a usporedno s tim, stvorene su i brojne pretpostavke ili konfrontacije mišljenja o karakteru i dataciji lokaliteta. U tom smislu, osnovni cilj ovog rada, bila je tipološko-komparativna obrada cjelokupnog pokretnog arheološkog materijala, primarno evidentiranog tijekom sustavnih arheoloških istraživanja, a sekundarno, materijala slučajno prikupljenog u ranijim periodima. Takav fundus s poznatim rezultatima njegova kronološkog, provenijencijskog i namjenskog određenja ima za cilj rekonstruirati potrebe stanovništva, dinamiku života, platežnu moć, potencijal lokalne proizvodnje ali i osnovne podatke o trgovačko- distribucijskoj mreži. Konačno, takvi rezultati uz poznate pozicije pronalaska materijala, omogućili su i kontekstualnu raspravu, odnosno barem parcijalno kreiranje stratigrafske situacije, razvojnih faza, ali i definiranja karaktera nalazišta odnosno njegove povijesno-prostorne uloge na teritoriju nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Ukupno je analizirano 3267 ulomaka, od čega su kataloški izdvojena 754 predmeta, razvrstana u osnovne skupine keramičkih, staklenih, numizmatičkih, metalnih ili koštanih nalaza. Dalje ih dijelimo na tipološkoj osnovi: kasno republikanska keramika (Tabla 1-4), terra sigilata (Tabla 5-32), keramika tankih stijenki (Tabla 33-46), obično stolno keramičko posuđe (Tabla 48-65), kuhinjsko posuđe (Tabla 66-107), skladišno-transportna keramika (Tabla 108- 117), keramičke svjetiljke (Tabla 118-122), opekarski proizvodi (Tabla 123-128), stakleni proizvodi (Tabla 129-141), numizmatički materijal (Tabla 142-161), metalni nalazi (Tabla 162- 185), koštani nalazi (Tabla 186-187). Na temelju dijagnostičkog materijala i njegove zastupljenosti, može se pretpostaviti kronološki okvir života lokaliteta, kojeg smještamo najranije u 1. pol. 1. st. pr. Kr. do konca 2. st. Stratigrafske jedinice je bitno teže definirati, prije svega zbog arbitrarnih otkopnih slojeva. U tom smislu je moguće pretpostaviti tek dvije razvojne faze, od čega stariju (1. st. pr. Kr.) evidentiramo od petog prema starijim iskopnim slojevima. Ovakav zaključak također ima iznimke, ponovno prouzrokovane pasivnim pristupom metodologije iskapanja. Pečati proizvodnih radionica ili majstora, a konačno i specifične forme ili njegovi ukrasi, svjedoče o aktivnoj trgovini sa italskim prostorom, a priori sjeverno italskim, a znatno rjeđe egejskim ili južno galskim radionicama. Manji postotak kuhinjskog materijala sa specifičnim ukrasima koji kolidiraju tradiciji prapovijesne lokalne produkcije šireg područja, možemo poistovjetiti nepoznatim lokalnim ili regionalnim radionicama. Većina materijala pripada skupini široko dostupnih proizvoda, dok se može izdvojiti i kategorija manjeg broja luksuznog posuđa, poput helenističke, Sarius, glazirane ili keramike tankih stijenki. Tome valja pridodati i iznimnu količinu prozorskog stakla, korištenog uglavnom za potrebe luksuznijeg kompleksa. Nedvojbeno vojni karakter nalazišta možemo promatrati kroz skupinu ofenzivnog i defenzivnog naoružanja. Najbrojniji su nalazi zaštitne (lorica segmentata, lorica hamata i mješovita lorica squamata i hamata ; tipovi Corbridge i Newstead) i osobne (pojasni okov, pojasne kopče i vojne pregače) opreme, a rjeđe oružja (vrhovi i petice koplja, balisitčki projektili i korice od mača). Ovoj skupini odgovara i brojna konjska oprema (razvodnici, okov remena, privjesci, falere, zakovice i okovi sedla). Poseban osvrt se odnosi na niz različitih tumačenja iskopane arhitekture. Takve poteškoće u interpetaciji izazvane su zbog parcijalne objave rezultata istraživanja, ali i kasnijih intervencija na konzervaciji arhitekture. Zbog toga je bila potrebna sveobuhvatna revizija arhitekture, koja je uspješno provedena tek nakon inkluzije rezultata novih nedestruktivnihgeofizičkih istraživanja (2016.-2019. god.), novih arheoloških iskapanja (2017.-2018. god.) i obrade avionskih snimaka šireg područja lokaliteta Gračine iz perioda 1973. god. Konačno prepoznajemo ukupno pet objekata koji su omeđeni perimetralnim bedemom pravokutnog tlocrta sa zaobljenjem na uglovima (140 x 110m ; S-J/I-Z). Objekte povezuje pravilna mreža unutrašnjih komunikacija (Sigurno potvrđene komunikacije su istočna Via sagularis, dvije komunikacije između baraka i zapovjedništva, te dio Via decumana i Via Quintana ; pretpostavljene su Via principalis i Via praetoria) koje imaju izlaz orijentiran prema sve četiri strane svijeta. Središnji objekti, u starim istraživanjima poznati kao „objekt II i III“ su zapravo povezani a pripadaju zgradi pretorija na sjeveru, odnosno principija na jugu. Fizička povezanost pretorija sa zgradom principija, kao i forma koja tlocrtom podsjeća na ranije villa rusticae, odgovara periodu prije standardizacije koja donosi razdiobu glavnih upravnih zgrada. Takav plan možemo komparirati sa germanskim logorima Markbriet, Haltern i Neuss Camp C koje datiramo u augustovski period. Istočni „objekt IV“ identificiramo kao tip vojnih baraka Davison A koje završavaju pravokutnom zgradom centurijona. Barake imaju 11 redova sa po dva niza prostorija (arma i papilio), a identičan obrazac objekta prepoznajemo sa rezultata geofizike, smješten sa suprotne zapadne komunikacije. Zbog svog položaja istočno i usporedno sa zgradama zapovjedništva, analogiju možemo ponovno tražiti među planovima ranijih Augustovskih logora. Posljednja sjeverna zgrada „objekt I“, sa inkluzijom rezultata geofizike ima nešto cjelovitiji tlocrt, međutim njena namjena ostaje nepoznata. Konačno, pozicije perimetralnog bedema su poznate još sa starih istraživanja, dok njegovi ulazi nisu definirani. Ostatcima sjevernog ulaza nesumnjivo odgovaraju veliki i minuciozno obrađenih kameni blokova. Pitanje trenutka ili potrebe osnivanja lokaliteta Gračine temelji se na kompilaciji analize antičkih izvora, povijesnih prilika, arhitektonskog plana i pronađenog pokretnog arheološkog materijala. Ova pozicija ima ishodišnu ili barem stratešku ulogu i tok prirodne komunikacije u svim rimsko-delmatskim ratovima od polovice 2. st. pr. Kr. do kraja Batonova ustanka. Zbog toga možemo pretpostaviti da još u kasnorepublikanskom vremenu sami Naronitanci daju izgraditi kulu stražarnicu odnosno vojni punkt za osiguranje svog civilnog središta, neovisno o strategiji, interesu ili razvoju rimske vojske u širem smislu riječi. Prve velike vojne formacije na ovaj prostor dolaze pod zapovjedništvom Cezarova generala Vatinija 45. god. pr. Kr., a borave u vojnom logoru Narone ili kod Narone. Očigledno je da tolika vojska ne može uspješno funkcionirati unutar civilnog urbanog središta zbog čega valja pretpostaviti niz manjih pokretnih vojnih logora duž ratnog područja sa Delmatima. Kako svjedoče preliminarna istraživanja groblja Mrljanovac, predrimsko življe u Ljubuškom kraju nestaje ili gubi svoje tradicionalne vrijednosti polovicom 1. st. pr. Kr., što je još jedna od povoljnih pretpostavki za ubikaciju intenzivne prisutnosti rimske vojske. Unatoč tome, na lokalitetu Gračine do danas nije pronađen databilan materijal ili barem ne dovoljna količina, koja bi govorila o intenzivnoj aktivnosti u ovom vremenu. Građevinske tegule sa pečatom QCP PANSIANA, koje su se ranije koristile u svrhu povezivanja sa Vatinijevim logorom su ipak nešto mlađe, a odgovaraju konzulatu njegovih nasljednika Publija Servija Izaurika (41. god. pr. Kr.) ili Gaja Azinija Poliona (40. god. pr. Kr.), kada se na Gračinama možebitno grade čvrsti i trajni objekti. Takvi objekti su izgrađeni najkasnije za vrijeme Oktavijanovih pohoda, a status vojnog punkta u kasno republikanskom vremenu, unaprijeđen je stalnim vojnim logorom tijekom Augustove vladavine. Tako značajna transformacija se zbila po završetku Panonskog rata 11. god. pr. Kr., kada je Ilirik stavljen pod osobnu upravu Augusta ili najkasnije tijekom Batonova ustanka 6.- 9. god. O tom vremenu svjedoče brojni nadgrobni spomenici pronađeni na širem području Gračina, a komemorirani veteranima VII. i XV. Legije koji su u službi proveli čak do 33 godine života, odnosno jedan javni natpis XX. Legije pronađen u Vidu. Ti vojnici su mogli sudjelovati u održavanju hipotetskog Delmatskog limesa na liniji Burnum-Andetrium-Tilurium-Gračine koji bi služio za povremene intervencije prema Delmatskim plemenima. Upravo na temelju epigrafskih nalaza materijala s lokaliteta Gračine i kompilacijom vojnih nadgrobnih spomenika iz šireg područja Ljubuškog kraja, možemo predložiti sljedeću rekonstrukciju korisnika. U augustovsko vrijeme to su detašmani ili veteranske veksilacije legije XX., VII. i XV., dok su kasnije stacionirane auksilijarne postrojbe: Cohors I Lucensium equitata (augustovsko-tiberijevsko doba), Cohors I Bracaraugustanorum equitata (klaudijevsko-neronijansko doba), Cohors III Alpinorum equitata (iza 65. god. i kroz flavijevski period) i Cohors I Belgarum equitata (najkasnije od 97. god.). Tome valja pridružiti mogućnost veteranske veksilacije IIII. Legije Flavia Felix (period od 70. do 86. god.), ali i boravaka odjeljenja legio I i II Adiutrix (2. st.?) te legio VIII Augusta (nakon 86. god.). Spomenik koji komemorira po jednog vojnika legije I. i II. Adiutrix datira se u period upravljanja Marka Aurelija koji bi mogao obilježiti kraj funkcioniranja lokaliteta Gračine. Takav zaključak ima uporište i u glavnini pokretnog arheološkog materijala. Mlađe tragove antičkog življa valja očekivati istraživanjem pretpostavljene putne postaje Mansio Bigeste, ubicirane na lokalitetu Dračevice u Radišićima.

Gračine, rimska vojska, vojni logor

nije evidentirano