hrvatski

"Budno oko i gipka ruka" - Tonkov Tartaglia

Među brojnim, gotovo neprebrojivim modernim umjetnicima o kojima je Tonko Maroević pisao, Marino Tartaglia zauzima posebno mjesto. Iako su obojica najveći dio života proveli u Zagrebu, može se zaključiti da su kao Dalmatinci – djetinjstvom i ranim formativnim godinama vezani ponajprije uz Split – dijelili mediteranske duhovne i kulturne obzore. Kod Tartaglije u slikarstvu, a kod Maroevića u pjesništvu, prevodilaštvu i povijesnoumjetničkom tumačenju, to je s jedne strane značilo konstantnu razradu pojedinih elemenata tradicije ukorijenjene u dalmatinsku regiju, a s druge izrazit i izniman kozmopolitizam, zahvaljujući kojem su obojica razumijevala umjetnost unutar širokih univerzalnih kategorija. S obzirom na srodnost kulturnog habitusa, Maroević je razvio posebnu osjetljivost za Tartaglijino stvaralaštvo ; u njemu je prepoznavao zajedničke interese i dobivao potvrde za vlastite stavove o umjetnosti. O Tartagliji je stoga Tonko pisao mnogo puta: kao predgovarač sažeto, informativno i s neskrivenom naklonjenošću, kao likovni kritičar nepristrano i argumentirano, a kao povjesničar umjetnosti analitički detaljno i teorijski utemeljeno, uvijek uvažavajući širi umjetnički, povijesni, društveni i geografski kontekst. U ovome izlaganju ukratko će se analizirati Maroevićeva tumačenja stvaralaštva Marina Tartaglije, prvenstveno ona vezana uz slikareve retrospektivne izložbe održane 1975. u Umjetničkom paviljonu i 2003. u Galeriji Klovićevi dvori. Tonko Maroević, kao iznimno upućen tumač, u oba slučaja slikara smatra ključnim dijelom pripovijesti o hrvatskoj modernoj umjetnosti, pružajući nadahnuto viđenje pojedinih djela, stvaralačkih dionica i cjeline opusa. U tekstu objavljenom u katalogu prve retrospektive Tonko zaključuje da je Tartaglia čitavoga života držao „oko budnim, a ruku gipkom“. U ovoj prigodi, prisjećajući se njegovih tumačenja Tartaglijina slikarstva, možemo zaključiti da je i Tonkovo oko uvijek bilo budno, a da je ruka također morala biti gipka, kako bi pomoću pisaćeg stroja svjedočila o mnogim važnim fenomenima hrvatske moderne umjetnosti.

Tonko Maroević, Marino Tartaglia

nije evidentirano