hrvatski

Babić o Bukovcu

U ovom izlaganju analizira se odnos Ljube Babića, jednog od najistaknutijih protagonista hrvatske kulture i umjetnosti dvadesetog stoljeća, prema Vlahi Bukovcu, slikaru koji je bio među najzaslužnijima za začetke modernosti u hrvatskom slikarstvu. S obzirom na to da oblikovni ili tematski utjecaj starijeg slikara na mlađeg nije moguće zamijetiti, razmotrit će se Babićevo pisanje o Bukovcu. U glasovitom pregledu Umjetnost kod Hrvata (1943.) Babić tako Bukovcu dodjeljuje jedno od ključnih mjesta. Osim što mu je posvetio nešto više od dvanaest stranica knjige, ispisujući detaljno njegov životopis i nabrajajući najvažnija djela, Babić daje važne ocjene o Bukovčevoj važnosti za hrvatsku umjetnosti (on je „najvažnije lice“ razdoblja od 1890. do 1914., „najvažniji član“ i „prvak“ tzv. „hrvatske škole“), ali također ističe njegovu umjetničku konzervativnost („bio je izraziti i žučni protivnik naporednih strujanja“, „na početku shvaćen kao neki slikarski revolucionarac, što on u istinu nikad nije bio“). U predgovoru mapi Boja i sklad (1943.), središnjem tekstu Babićeve teorije o „našem izrazu“, Bukovac je pak ocijenjen kao „idealizator seljačkih kostima“, čime mu se ne pridaje velika važnost u procesu formuliranja nacionalnog likovnog izraza. Smatrajući Bukovca slikarom koji je figure „tipizirao“ i „uljepšavao“ („O našem izrazu“, 1929.), Babić je prema njemu uvijek zadržao kritički odmak ; priznavao je važnost njegova zagrebačkog razdoblja u procesima napretka hrvatske umjetnosti te odmicanja od Kršnjavijevih tradicionalnih načela u posljednjem desetljeću 19. stoljeća, ali mu također nije dodijelio ulogu ključnog modernizatora hrvatskog slikarstva. U Babićevu razumijevanju nacionalnog slikarstva to su bili više Račić i Kraljević, nego Bukovac. Stoga se pogled Ljube Babića (slikara i povjesničara umjetnosti koji je istodobno želio biti i kozmopolit i kulturni nacionalist) prema Vlahi Bukovcu (slikaru koji doista jest bio kozmopolit) može ocijeniti afirmativnim, uz znatne zadrške proizašle iz Babićeva položaja na hrvatskoj umjetničkoj pozornici prve polovice 20. stoljeća.

Vlaho Bukovac, Ljubo Babić, hrvatsko moderno slikarstvo

nije evidentirano