hrvatski

Odjeci talijanskoga kulturnog i duhovnog prostora u opusu Viktora Vide

Viktor Vida je otprilike krajem 60-ih godina dvadesetoga stoljeća 'vraćen' u hrvatski književni korpus, a 80-ih mu je taj status potvrđen u Pet stoljeća hrvatske književnosti iako neki kritičari, s pravom, napominju da su njegovo religiozno nadahnuće i duhovna sastavnica njegove poezije, kao i kritički prikazi njegovog opusa nastali u inozemstvu, nepravedno zanemareni ili marginalizirani u tim izdanjima. Danas malo tko dvoji o tome je li dio Vidina pjesničkoga korpusa religiozne tematike i uvršten je u sve važne antologije hrvatske duhovne poezije. A ta je poezija lišena moralističkih tonova i prazne retorike, religioznost mu je unutrašnji supstrat, jezgra i potka šire tematike (Šimundža, 2005.) S obzirom da je po obrazovanju talijanist, Vida je dobro poznavao talijanski jezik i kulturu. Osim toga 1938.-39. boravio je u Rimu kao stipendist Talijanskoga zavoda za kulturne veze, nakon povratka je radio kao knjižničar u Talijanskom institutu i surađivao u romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta. Godine 1942. odlazi najprije u Veneciju, a potom u Rim gdje ostaje do 1948. godine, do odlaska u Argentinu. Unatoč tome što je u Italiji dugo boravio, Vida tijekom svojih boravaka u Italiji nije objavljivao i napisao je tek jednu pjesmu na talijanskom jeziku. Međutim, Italija i njezina kulturna (između ostalih Dante, Quasimodo, Michelangelo, Leonardo) i duhovna baština (npr. sv. Franjo, Asiz, Rim, Sikstinska kapela) ipak su obilježili njegov opus na više razina, a osobito je to vidljivo u pjesmama u prozi i esejima kojima ćemo se baviti u ovom izlaganju.

Viktor Vida ; talijanska kultura i umjetnost ; pjesme u prozi ; eseji

nije evidentirano