hrvatski

Gotičko slikarstvo u Zadru

Za razliku od prethodnih razdoblja srednjeg vijeka, iz kojih osim samih umjetničkih djela nema praktično nikakvih drugih informacija koje bi pridonosile boljem poznavanju likovne kulture u Zadru, doba gotike vrijeme je naglog razvoja bilježničkih kancelarija, to jest sve učestalije upotrebe pisane riječi u svakodnevnim odnosima među ljudima, što je rezultiralo i dodatnim podacima vezanim uz slikarsku djelatnost, a posebice informacijama o majstorima koji bijahu njeni nosioci. Kompletniji uvid u arhivske podatke pružio je uporišta za konkretnije definiranje značaja, uloge i trajanja pojedinih slikarskih ličnosti, a osobito odredio Zadar kao sredinu koja, doduše, nije "proizvodila" vodeće umjetničke ličnosti, ali u kojoj takve ličnosti ne bijahu tek povremeno prisutne u prolazu ka nekom atraktivnijem odredištu, već ga često izabirahu za svoje stalno boravište, čineći ga žarištem iz kojeg je gotička kultura (a posebice slikarstvo) zračila utjecaje na ostale dalmatinske komune. Sačuvani su brojni arhivski podaci o slikarima kojih se djela nisu sačuvala, a koji su djelovali u Zadru Tijekom 14. i 15. stljeća. Spominju se tako slikar Ivan Klerikopulus, koji je 1314. godine potpisao sliku što se nekad nalazila u Crkvi Sv. Dimitrija. Sredinom 14. stoljeća spominuju se slikar Benedikt, i njegovi sinovi Martin i Krešo, te Krešin sin Damjan (Domol), no nisu sačuvani podaci o njihovoj slikarskoj djelatnosti. Zadranin Mišul Pavlov Selipetar obvezao se 1348. godine u Dubrovniku izraditi sliku s više svetačkih likova, no u rodnom se gradu spominje svega jednom, 1350. godine. Slikari Lav, Pavao Vine iz Siene, Anđeo Franjin iz Ankone, Antun Lovrin iz Splita i Bartul (Bratan) iz Trogira spominju se u Zadru tijekom druge polovine 14. stoljeća, no niti za jednog od njih nema podataka o ujmetničkoj djelatnosti. Slikar Ivan Tomazinov iz Padove djelovao je u Zadru od 1384. do 1386. godine, a sačuvani su ugovori za izradu triju slikarskih djela: slike u Crkvi Sv. Dimitrija, poliptiha za Crkvu Sv. Mihovila u Trnovu, te poliptiha za Crkvu Sv. Marije Svećenićke. Stjepan Martinov Lazanja obvezao se 1386. godine izraditi poliptih poput onoga što ga je Ivan Tomazinov bio izradio za Crkvu Sv. Mihovila u Trnovu. Slikar Blaž pok. Luke Banića, učenik Jacobella di Bonomo, djelovao je u Zadru od 1386. do 1411. godine. Sačuvani su podaci da je freskama ukrašavao kapelu u kući trgovca Nikole Mihovilova i radio palu za oltar Sv. Nikole. I tijekom prve polovice 15. stoljeća spominju se u zadru slikari o čijoj umjetničkoj djelatnosti nema podataka: Dominik pok. Ivana Falkona iz Napulja, Toma Mavra Grisogono, Marko Nikolin iz Dubrovnika, Juraj Kandijev, Mojsije Jakovljev, Marin iz Splita, Jakov, Jakov Vučinov, Franjo Malano, Milko Banić, Martin, Dominik Andrijin, Marko Menegelov i Jakov de Taranto. Sasvim su oskudni podatci o boravku u Zadru venecijanskog slikara Donata Bragadina, koji je, zajedno sa sinovima Jakovom i Tomom, sredinom 15. stoljeća radio na kapeli Sv. Stošije u zadarskoj Katedrali. Treći Donatov sin, Petar Bragadin, obvezao se 7. listopada 1460. godine da će pozlatom i plavom bojom ukrasiti novopodignutu kapelu u Samostanu Sv. Dimitrija. Međutim, nikakvi tragovi spomenutih radova, niti neke druge aktivnosti članova porodice Bragadin, nisu se u Zadru sačuvali. U drugoj polovini 15. stoljeća spominje se u Zadru slikari Nikola Ivanov iz Venecije, Marin Vučković, Petar iz Kopra, Franjo iz Verone, te venecijanski drvorezbar Jakov Moronzon, koji se također bavio i slikarstvom, no bez podataka o umjetničkoj djelatnosti. Slikar Nikola pok. Ciprijana de Blondis iz Zadra bio je aktivan u Veneciji između 1351. i 1374. godine. Bio je pet godina učenik Paola Veneziano, a 1366. godine dobio je mletačko građansko pravo. U Zadaru se 1. ožujka 1376. godine obvezao ninskim građanima Ivanu Boršinom i Grguru Dobroševom izraditi dva raspela istog oblika, dimenzija i kvalitete, kao što je ono koje je on sam nešto ranije prodao zadarskim franjevcima, za cijenu od dvjesto sedam i pol zlatnih florina. Nažalost, spomenuta djela nisu se sačuvala. No ni u venecijanskoj slikarskoj baštini nema djela koja bi se mogla sa sigurnošću pripisati Nikoli Ciprijanovom. Tek nedavno atribuirana mu je mala slika Mrtvog Krista iz dvorca Kynžvart u Češkoj, na kojoj se nalazi majstorov. U pitanju je skromno djelo s izrazitim karakteristikama kruga Paola Veneziana. Ostaci gotičkih fresaka u Crkvi Sv. Šime za koje se, na osnovu arhivskih vijesti, dade pretpostaviti da su nastale osamdesetih godina 14. stoljeća, jako su oštećeni, a jedini bolje sačuvani dio, lik Sv. Antuna Opata, iskazuje znatnu umjetničku kvalitetu. Na osnovu arhivskih vijesti o boravku u Zadru 1388. godine slikara Antuna iz Venecije, te stilskih podudarnosti s drugim njegovim djelima, pripisuju se čuvenom Antoniju Venezianu, koji je najznatniji dio svog opusa ostvario sedamdesetih i osamdesetih godina 14. stoljeća. Podatci o slikaru Menegelu pok. Ivana de Canali iz Venecije, koji je svoj četrdesetogodišnji radni vijek proveo u Zadru, daleko su najbrojniji među vijestima koje su o zadarskim slikarima sačuvane u arhivskom materijalu. Menegelo se u razdoblju od 1385. do 1427. godine spominje u stotinjak dokumenata, od kojih mnogi bilježe njegovu umjetničku djelatnost. Dana 14. kolovoza 1385. ugovorio je s drvorezbarom Markom Nikolinim izradu oltarske pale za cijenu od trinaest dukata, a 3. listopada 1386. navodi se da je izradio nacrt za nadgrobni spomenik nadbiskupa Nikole Matafara, što ga je trebao izraditi skulptor Pavao iz Sulmone. Dana 4. listopada 1387. obvezao se trgovcu Nikoli Mihovilovom oslikati poliptih što ga je izrezbario Martin Hermanov, a 29. prosinca obvezao se izvršiteljima oporuke Lucije Petrice oslikati dvije oltarske pale, namijenjene glavnom oltaru Crkve Sv. Spasa i oltaru Sv. Ivana u Crkvi Sv. Krševana. Iste je godine izradio oltarske pale za crkvu Sv. Dominika i Sv. Frane. Dana 18. travnja 1395. obvezao se plemiću Damjanu Nassis izraditi palu s likom Bogorodice, a 22. veljače iste godine obvezao se plemiću Jurju Zadulinu izraditi palu za crkvu Samostana Sv. Marije. Dana 3. veljače 1400. godine obvezao se trgovcu Nikoli Mihovilovom izraditi palu za glavni oltar Crkve Sv. Krševana, po uzoru na onu na glavnom oltaru Katedrale. Dana 13. rujna 1403. godine slikar se obvezao plemiću Gvidu Grubonji izraditi dvije slike za cijenu od šezdeset dukata, 27. ožujka 1411. radio je slikano raspelo za Crkvu Sv. Stjepana, a 12. siječnja 1412. obvezao se izraditi sliku za Crkvu Sv. Pavla u Kukljici. Dana 24. siječnja 1413. obvezao se preslikati jednu sliku iz Franjevačke crkve u Splitu, a 30. studenog 1418. izraditi poliptih za Bratovštinu Sv. Jakova. Konačno, 14. veljače 1427. Menegelo se potpisao na raspelo u Crkvi Sv. Lovre u Kalima. Na osnovu dugogodišnje plodne djelatnosti u Zadru, te nekih arhivskih podataka moguće je s priličnom dozom sigurnosti poistovjetiti Menegela Ivanova de Canali s anonimnim umjetnikom kojeg je opus definirao Ivo Petricioli, nazvavši ga po najbolje sačuvanom djelu "Slikar tkonskog raspela", a koji se u stranoj literaturi nazivao "Maestro di S. Elsino". Njegova do sada poznata djela su slikano raspelo u Crkvi Sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona, Bogorodica s djetetom i Sv. Ivanom Krstiteljem u Samostanu Sv. Duje u Kraju na Pašmanu, Triptih "Varoške Gospe" na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti u Zadru, poliptih iz Muzeja grada Šibenika (izgubljen), slika Sv. Ivana Krstitelja u Manastiru Sv. Aranđela na Krki, poliptih u National Gallery u Londonu, dijelovi poliptiha u Pinakoteci grada Ferma, Bogorodica s djetetom između dvojice svetaca u Metropolitan Museumu u New Yorku, Bogorodica s djetetom u Crkvi Sv. Barbare u Šibeniku, Bogorodica s djetetom u Muzeju grada Kopra, te Bogorodica s djetetom, anđelima i donatorima u privatnoj zbirci u Firenci. Pored navedenih radova koji se majstoru pripisuju sa sigurnušću, još nekolicina djela na zadarskom području pokazuje dodirne točke s njegovim opusom. Po stilskim je odlikama Menegelo izrazito blizak umjetnicima venecijanskog slikarskog kruga iz konca 14. stoljeća: Lorenzu Venezianu, Stefanu di S. Agnese, Jacobellu di Bonomo, Guglielmu Veneziano, Nicol&ograve ; u di Pietro, Nicolettu Semitecolu, te Giovanniju da Bologna. No, bez obzira na brojna opća mjesta venecijanskog slikarstva, Menegelov opus iskazuje individualne osobenosti i specifične umjetničke dosege, što se uočava u koloritu, naglašenoj crtačkoj vještini, te vrlo vještoj psihološkoj karakterizaciji likova. Po svim tim odlikama, te po ulozi koju je u okvirima zadarskog slikarstva imao, očituje se Menegelo kao prva definirana ličnost "dalmatinske slikarske škole". Slikar Ivan Petrov iz Milana prvi se put spominje u Dalmaciji 3. siječnja 1429., kada je, zajedno s Dujmom Vučkovićem, primio devedeset i dva dukata za oslikavanje i pozlatu kapele Sv. Duje u splitskoj Katedrali. Te su freske tek fragmentarno sačuvane. Nažalost, niti jedan lik nije u cijelosti sačuvan. U zadarskim se pak dokumentima Ivan javlja pedesetak puta između 1431. i 1448. godine. Dana 16. lipnja 1431. slikar se obvezao zadarskom nadbiskupu Lovri Venieru oslikati i pozlatiti petnaest drvenih skulptura što ih je izradio drvorezbar Matej Moronzon, za cijenu od četiri stotine dukata. Veći dio kipova (raspelo i deset apostola) je sačuvan i danas se nalaze na Stalnoj izložbi crkvene umjetnosti. Dana 10. lipnja 1442. obvezao se zastupnicima Crkve Sv. Petra u Znojacima načiniti oltarnu palu istih dimenzija kao što je ona na oltaru Sv. Katarine u Pagu, a prije 1448. pozlatio je sliku u Crkvi Sv. Spasa. Problem identifikacije slikara Ivana Petrovog tijesno je vezan uz identifikaciju njegova suradnika Dujma Vučkovića. No dokumentirani Ivanov rad na Moronzonovim kipovima omogućuje da mu se sa sigurnošću pripiše rad na splitskim freskama, a od zadarskih djela fragment poliptiha iz Luke na Dugom otoku, Bogorodica koja doji dijete iz Samostana Sv. Marije i poliptih iz Samostana Sv. Jeronima na Ugljanu ("Ugljanski poliptih"). Navedena djela otkrivaju Ivana kao kvalitetnog kasnogotičkog slikara, koji se formirao u jednom, za sada još nedovoljno definiranom, slikarskom ambijentu Milana, u kojem je došlo do prožimanja francuskih i apeninskih likovnih ozračja. U tom se smislu Ivanov opus može dovesti u vezu s onim Antonia Orsini i Ugolina da Milano, ali i s venecijanskim slikarskim krugom "internacionalne gotike" (Stefano da Verona, Michiele Giambon, Giovanni da Francia, Angelo Marino, Jacobello del Fiore). A upravo svojevrstan spoj pedantnog i pomalo tvrdog sjevernjačkog slikarstva s toplijim i liričnijim južnjačkim formama, daje Ivanovom slikarstvu notu naglašene individualnosti i profinjenosti. "Ugljanski poliptih" pak, bez dvojbe predstavlja najreprezentativnije i najkvalitetnije djelo dalmatinskog gotičkog slikarstva uopće. Ivanov suradnik Dujam Marinov Vučković iz Splita također se prvi put javlja u navedenom dokumentu od 3. siječnja 1429., a u Zadru se spominje u dvadesetak dokumenata između 1433. i 1457. godine. Dana 11. siječnja 1452. obvezao se zastupnicima Franjevačkog samostana oslikati i pozlatiti izrezbarenu palu za glavni oltar Crkve Sv. Frane (rad drvorezbara Petra de Riboldis), za cijenu od dvije stotine dukata. No, češće nego u Zadru, Dujam se javlja u splitskim dokumentima (tridesetak puta), a poznato je da je preuzimao slikarske obveze i u Šibeniku. Na osnovu dokumentiranog rada na Riboldisovoj pali, te veza s Ivanom Petrovim, Vučkoviću se od zadarskih radova pripisuje i Bogorodica s djetetom i zbirci Franjevačkog samostana, te Bogorodica s djetetom iz Rave. Izvan Zadra, pripisuje mu se još šest djela: slika raspetog Krista između Marije, Ivana Evanđeliste i Magdalene u Galeriji umjetnina u Splitu, Bogorodica među anđelima u Opatskoj riznici u Korčuli, Mistično vjenčanje Sv. Katarine u Samostanu Sv. Frane u Hvaru, Bogorodica s djetetom u Muzeju grada Šibenika, Bogorodica koja doji dijete u Samostanu Sv. Frane u Šibeniku i fragment šibenskog poliptiha s likom Sv. Nikole u privatnoj zbirci u Dubrovniku. Taj opus otkriva majstorovu pripadnost venecijanskoj slikarskoj tradiciji druge četvrtine 15. stoljeća (utjecaji Nicol&ograve ; a di Pietro, Jacobella del Fiore, Michielea Giambona i Pisanella), no očiti su i utjecaji Ivana Petrovog iz Milana, prvenstveno u crtežu, a zasigurno važnu ulogu u Dujmovom formiranju odigrao je i opus Blaža Jurjevog Trogiranina. No, unatoč brojnim i ponekad raznorodnim utjecajima, Dujmov se slikarski opus ipak očituje kao djelo solidnog majstora koji iskazuje svoje individualne osobitosti, uočljive prije svega u karakterističnom koloritu, sličnim fizionomijama, te velikoj pažnji koju poklanja punciranim i reljefnim ukrasima. Poznati dalmatinski kasnogotički slikar Blaž Jurjev Trogiranin u Zadru se prvi put spominje 10. ožujka 1445, u vezi isplate za oslikavanje nekih greda u Franjevačkom samostanu. Dana 26. listopada 1447. potpisao je sliku "Gospe od Zdravlja", a 28. travnja 1448. načinio je oporuku, odredivši, između ostalog, da bude pokopan u Crkvi Sv. Frane, kojoj ujedno ostavlja vrijednost svog rada na oslikavanju jedne pale. Također određuje da se vrati dvanaest dukata koje je dobio za izradu barjaka za Crkvu Sv. Frane, te da se vrati devet dukata koje je dobio za izradu poliptiha za Crkvu Sv. Križa izvan gradskih zidina. Jedino sačuvano majstorovo djelo u Zadru, potpisana i datirana slika "Gospe od Zdravlja", bitno se razlikuje od ostalih njegovih radova po naglašeno arhaičnim kompozicijskim i ikonografskim rješenjima, pa se mora pretpostaviti da je slikar kopirao neku stariju štovanu sliku. Od brojnih mletačkih slikara koji su bilo direktno proizašli iz "botteghe" Francesca Squarcionea, bilo na drugi način potpali pod njen utjecaj, u Zadru se, i to kao njegovi stanovnici, spominju trojica: Carlo Crivelli 1463. i 1465. godine, njegov brat Vittore između 1465. i 1476. godine, te Juraj Čulinović 1461. godine. S druge pak strane, na zadarskom su se području sačuvala tri slikarska rada koja iskazuju nedvosmislene odlike squarcioneovskog slikarskog kruga, a da pri tom ni jedno od njih nije potpuno podudarno s nekim od opusa navedenih slikara. Slike Bogorodice s djetetom i Mrtvog Krista (dijelovi nekadašnjeg poliptiha) u Župnoj crkvi u Salima Djela su skromnijih likovnih dometa, no uočljivo bliske slikarstvu braće Crivelli, a slika Bogorodice s djetetom u samostanu beneditinki u Pagu vrlo je kvalitetan rad, po nekim elementima čak blizak Mantegninom slikarstvu. Svećenik slikar Petar Jordanić u arhivskim se spisima spominje se od 1468. do 1504. godine, no bez podataka o slikarskoj djelatnosti. Međutim, o njegovoj umjetničkoj djelatnosti svjedoče dva potpisana djela: poliptih iz Crkve Sv. Marije koji je stradao u Drugom svjetskom ratu i Bogorodica s djetetom u privatnom posjedu u Beču. Pored ovih radova Jordaniću se pripisuju i slika Bogorodice s djetetom u Župnoj crkvi u Tkonu, te fragmenti oslikanog stropa iz zadarske Katedrale. Ta djela otkrivaju da su pri umjetničkom formiranju Petra Jordanića ključnu ulogu odigrala tri donekle raznorodna utjecaja: djelo Carla Crivellija, kasnobizantska italo-grčka škola, te tradicije zadarskog kasnogotičkog slikarstva. U tom smislu se Petar iskazuje kao sasvim osoben slikar, s jedne strane neovisan o suvremenim likovnim strujanjima, koja su u njegovo vrijeme već izrazito renesansna, a s druge upravo utopljen u tradiciju svoje sredine. Njegova djela otkrivaju kontradikcije raznorodnih ishodišta, te neveliku zanatsku vještinu, no u ukupnosti svojoj predstavljaju svojevrsnu pomalo nostalgičnu rekapitulaciju zadarskog gotičkog slikarstva. Pored djela domaćih slikara, važan segment zadarskog gotičkog slikarstva činila su i djela naručena od venecijanskih majstora. Sačuvano ih je tek nekoliko: Bogorodica s djetetom iz Crkve Gospe Maslinske, rad Paola Veneziana, veliko slikano raspelo podrijetlom iz Samostana Sv. Dominika, pripisano majstoru Catarinu, poznata "Madonna Belgarzone" u Gallerie dell'Accademia u Veneciji, što ju je 1394. godine potpisao Nicol&ograve ; di Pietro, a za koju je nedavno utvrđeno da potječe iz zadarske Crkve Sv. Dominika, te dva djela radionice Jacobella del Fiore. Razmjerno velik dio zadarske slikarske baštine gotičkoga doba čine djela anonimnih majstora. Dvostruko oslikana slika s prikazom Bogorodice s djetetom, donatorom i anđelima na prednjoj, te likom Sv. Petra na stražnjoj strani, iz Samostana Sv. Marije ("Bogorodica benediktinki"), djelo je izuzetne umjetničke vrijednosti, nastalo vjerojatno na prijelomu 13. i 14. stoljeća, na razmeđu romaničko-bizantskih slikarskih uzusa i prodora novog likovnog senzibiliteta. Trodjelna slika s prikazom Bogorodice s djetetom u središnjem polju, te prizorima iz Kristova života na krilima ("Ugljanski triptih") nešto je mlađa i stilski naprednija, te unatoč znatnoj oštećenosti predstavlja iznimno umjetničko djelo. Ostaci fresaka u zadarskoj Katedrali, koje se mogu datirati u prvu polovinu 14. stoljeća, u stilskom pogledu očituju određeni konzervativizam. Slike na drvu iz 15. stoljeća ('Zaruke Sv. Katarine' iz Smokovića, fragment poliptiha s prikazom Bogorodice s djetetom i Mrtvog Krista iz Ceranja, te izgubljeni poliptih iz Crkve Sv. Ivana kraj Zadra) radovi su slikara skromnijih umjetničkih dometa. Minijature sačuvane u zadarskim crkvenim zbirkama možemo uvjetno podijeliti u tri grupe. Prvu čine djela kasnoromaničkih stilskih odlika kod kojih se tek ponegdje uočavaju naznake gotičkog senzibiliteta (iluminacije u antifonarima iz Samostana Sv. Frane, minijatura s prikazom raspeća u SICU). Drugu grupu čine djela izrazito gotičkih karakteristika (iluminacije u gradualima iz Samostana Sv. Frane), a treću grupu čine djela ranorenesansnih obilježja koja u ponekom detalju još sadržavaju reminiscencije na gotički stilski iskaz (iluminacije u psaltirima iz Samostana Sv. Frane, minijature u liturgijskim kodeksima iz Samostana Sv. Krševana, matrikula Bratovštine Sv. Silvestra, matrikula Bratovštine pomoraca i ribara Sv. Andrije). Među djelima gotičkog slikarstva u Zadru znatan segment čine i oslikane skulpture. Pored već spominjanih radova Ivana Petrovog i Dujma Vučkovića, među ovom vrstom djela ističu se grupa Navještenja u Samostanu Sv. Frane, reljef Bogorodice s djetetom u privatnom vlasništvu u Zadru, te "Gospa od Zečeva" i škrinja Sv. Marcele u Župnoj crkvi u Ninu.

Slikarstvo, gotika, Dalmacija, Zadar

nije evidentirano