hrvatski

Semantička ograničenja pridjeva 'beatus' i 'sanctus' u latinskim epigrafskim izvorima hrvatskoga ranog srednjeg vijeka

Natpisi urezani u kamenu zbog svoje autentičnosti važan su izvor podataka o povijesti određenoga naroda, područja ili kulture. Među stotinama natpisa koji su ostali sačuvani na području današnjega hrvatskog teritorija nalazimo i one iz kojih crpimo podatke bitne za razumijevanje duhovnog života na prostorima ranosrednjovjekovne hrvatske države. Takvi natpisi uglavnom potječu iz sakralnih objekata te sadrže ispunjene zavjete, titulare te dogmatske, biblijske i liturgijske izraze. Dosadašnjim istraživanjem izdvojeni su natpisi na kojima se spominju svetci te je ustanovljeno da oni nisu samo osobe koje se smatraju hvalevrijednima i koje je korisno nasljedovati, već su se na semantičkoj razini pridjevi sanctus i beatus s ranokršćanskih natpisa mogli pridavati pokojnicima bez takvih ograničenja, a njihova uporaba nije strogo kršćanska. Ti se latinski pridjevi ne koriste isključivo, odnosno beatus ne označava osobu koja je beatificirana, a ne kanonizirana – nema „hijerarhijske” razlike. Uvođenje takve distinkcije bio bi anakronizam – uostalom, službeni proces kanonizacije nije odmah bio prisutan u Crkvi, tako da velik broj ranih svetaca nikada nije prošao kroz taj proces.

beatus, sanctus, latinska epigrafija, rani srednji vijek

nije evidentirano