hrvatski

Zaposlenost kao makroekonomska varijabla ekonomske politike RH

Zaposlenost je naročito važan cilj i zadatak. Uostalom teorijski se zadatak razvoja prvenstveno i svodi na zahtjev za što potpunijim aktiviranjem svih proizvodnih resursa, a živi rad je jedan od najvažnijih. Nažalost teoriji često spominjana puna zaposlenost u stvarnosti se ne može ostvariti. Uvijek postoji dinamička (ako ne druga) neusklađenost između kvalifikacijske strukture i potreba privrede i drugih djelatnosti i hirovitih promjena i zahtjeva tržišta. U suvremenim uvjetima, može se govoriti o stanju pune zaposlenosti kada postoji stopa nezaposlenosti od oko 3%, ali uz određene uvjete i nešto viša. Iskustva zemalja Europske unije pokazuju da postoje različiti načini povećanja zaposlenosti, ali isto tako očito je da je nemoguće uzeti određen uspješan model (na primjer slučaj Španjolske ili Irske) i jednostavno ga preslikati u Hrvatsku jer to definitivno ne može garantirati uspjeh. Politika zapošljavanja pojedine zemlje u okviru ekonomske politike mora se uvijek promatrati u skladu sa određenim tradicijskim i povijesnim kontekstu, ali i u skladu sa aktualnim ekonomskim uvjetima. Poticanje zapošljavanja ne smije i ne može biti ograničeno samo na okvire politike tržišta rada. Primarna svrha politike zapošljavanja nije samo stvaranje novih radnih mjesta (job creation), već poboljšanje efikasnosti procesa usklađivanja (matching function) na deagregiranom nivou. Stoga je vrlo važno da ciljevi politike zapošljavanja budu komplementarni ciljevima gospodarskog razvoja iz kojeg proizlaze ciljevi kreiranja uspješne ekonomske politike. Za RH je nužno da se konačno uspostavi tripartitni konsenzus kojem zajednički cilj treba biti povećanje zaposlenosti i poticanje obrazovanja.

zaposlenost; ekonomska politika; razvoj

nije evidentirano