hrvatski

Studije o Marulićevoj Juditi

Prvo poglavlje sadrži palimpsestno čitanje „udvoje“ (biblijske i Marulićeve Judite) na sadržajnoj, kompozicijsko-strukturnoj i dubinskoj narativnoj razini te analizu transpozicije biblijskoga hipoteksta (prema Jeronimovoj recenziji u Vulgati) u hipertekstualni žanr biblijskoga epa. Uz pomoć teorijskoga instrumentarija Gérarda Genettea utvrđeno je da Marulićeva Judita hipertekst ili poseban oblik teksta „drugog stupnja“, teksta koji je „izveden iz drugog ranije postojećeg teksta“ s tim da „drugi tekst“ ili hipotekst (biblijski tekst Judite) nije u hipertekstu prisutan u citatnim, aluzivnim ili intertekstualnim tragovima nego zadržava kronološko i bitno prvenstvo sa zahtjevom poroznoga ili relacijskoga čitanja. Analiza transpozicije informanata na referencijalnoj razini (vremenske odrednice, podaci o brojčanom stanju vojske, toponimi) i kompozicije (binarni ustroj hipoteksta) pokazala je izrazitu vjernost hipotekstu, što prelazi standardna žanrovska očekivanja biblijskoga epa, i smješta Marulićevu Juditu u tradiciju srednjovjekovnih vernakularnih biblijskih versifikacija koje su služile i kao prijevod. Marulić primjenjuje i kvantitativne transformacije hipoteksta. Riječ je o redukciji postupcima ekscizije (izrezivanja), koncizije (skraćivanja) i kondenzacije (sažimanja ili zgušnjavanja), augmentaciji postupcima tematske ekstenzije, stilske ekspanzije (hipotipozom, prozopografijom, katalozima, tropima i figurama) i amplifikacije (ekstradijegetski i intradijegetski nenarativni umetci, dodatci u tijelu teksta i u bilješkama te modalne promjene iskaza na relaciji neupravni – upravi govor). Na moralno-tropološkom značenjskom sloju vidljiva je naglašena zaokupljenost pripovjedača-propovjednika imitacijom te intencionalno hagiografsko dizajniranje lika i karaktera Judite s utjecajem motiva moderne pobožnosti (devotio moderna). Judita je međutim oblikovana i kao epska junakinja koja iz hipoteksta prenosi skup intrigantnih značajki i vrlina lijepe, hrabre i svete žene, a igra sa stereotipima „muške snage“ i „ženske slabosti“ u službi je teološke poruke. Drugo poglavlje s temom alegorijskih čitanja Judite sadrži sažetu rekapitulaciju dosadašnjih interpretativnih prinosa protuturskim čitanjima uz problemski osvrt na figuru političke alegorije. Ekskurz o Marulićevim pogledima na Osmanlije i znake posljednjih vremena u ostalim teološkim i književnim djelima služio je za provjeru teze da se antiturska poruka može prenijeti na različite načine u ovisnosti o žanru i namijenjenoj publici i potvrdio je zaključak o neprikladnosti eksplicitne političke alegorije za žanr biblijskoga epa. Nije stoga pravo pitanje je li Marulić „mislio“ na Turke, nego zašto Judita antitursko čitanje prigušuje, zašto ga ne potiče, ali ni ne odbacuje? U to je poglavlje uvrštena i analiza razigrane alegorijsko-tipološke matrice u posvetnoj poslanici, paratekstu koji strukturno i sadržajno ima funkciju predgovora u kojemu Marulić nastupa u ulozi protomodernog autora te svjesno usmjerava i nadzire čitanja vlastita djela. Treće poglavlje sadrži retoričko-stilističku analizu razvijenih usporedbi kao važnih markera epskoga žanra. Analiza je potvrdila estetski visoko razvijen pikturalni sloj spjeva, kao i vještine epske sveznajuće fokalizacije predočavanja slikom unutrašnjosti likova. Iznenađujuće visok udio epskih usporedbi u ukupnom stihovnom opsegu spjeva upućuje na naglašenu autorsku intenciju stvaranja umjetničkog djela, koje je ontološki i narativno podređeno biblijskome izvoru do radikalne heteronomije, ali na polju književne invencije ostvaruje prostor estetske autonomije. Četvrto poglavlje sadrži inicijalni opis mjesta tradicijske kulture i vernakularne jezične zajednice u Juditi, što kao zanemarena tema u dosadašnjim istraživanjima zavrjeđuje obzirniji kontekstualni pristup u odmaku od alternativa visoko – nisko, „velika“ – „mala“ tradicija. Propusnost Judite kao biblijskoga epa za motivske sastavnice iz tradicijske kulture, stileme nižega registra i elemente rezidualne usmenosti dovodi u pitanje tezu o monolitnom uzvišenom stilu savršenoga „vergilijanskog“ epa. Peto poglavlje zaokružuje temu odnosa između biblijske i Marulićeve Judite iz perspektive njihova mjesta u kanonima (biblijskim / književnim / školskim) i dopunjeno je temom kako se Gutenbergov izum sretno „umiješao“ u „sudbinu“ hrvatske knjige i smjestio ju u tijesni kanon postinkunabulskih književnih knjiga na vernakularu.

Marko Marulić, Judita, Biblija, biblijski ep, Vulgata, kanoni, vernakular, rano novovjekovlje

Uz imensko kazalo, knjiga sadrži i predmetno kazalo, kazalo biblijskih referenci i kazalo slikovnih priloga.