hrvatski

FILOZOFIJA I DRUŠTVO (NE)ZNANJA. Uz "krizu humanistike"

Tekst uvodi, već pomalo zaboravljeni, ideologem tzv. „društva znanja“, proizveden tzv. Bolonjskom deklaracijom o visokoškolskom obrazovanju. Iz perspektive najlucidnije kritike istoga, a koju je svojedobno „prosvjetiteljski“ iznio Konrad Paul Liessmann, otvara se horizont preispitivanja tzv. „krize humanistike“. Liesmannova Teorija neobrazovanosti tek je osebujni uvod u moguću re- -afirmacije uloge filozofije u razrješavanju takovrsne „krize“. U tu svrhu uspostavlja se dijalog/polilog s trojicom suvremenih francuskih filozofa. Alain Badiou, Gilles Deleuze i J. F. Lyotard nude nam diskurse otvorenosti i „novog započinjanja“, s eventualno revolucionarnim potencijalom obnove smislenosti discipline koja se naziva – filozofija. Koncepti metafizike zbiljske sreće (Badiou), „postajanja revolucionarnim“ (Deleuze), te iskušavanje „zaigrane slobode“ (Lyotard), plediraju za obnovu filozofijskog MIŠLJENJA. Konačno, u detekciji Deleuzeove svojevrsne „ne-fašističke“ egzistencije, razotkriva se nova slika u kojoj se situira tzv. „kriza humanistike“. Filozofija tako biva angažiranim OTPOROM zbiljskoj opstojnosti „društva ne-znanja“.

filozofija kao humanistika, društvo (ne)znanja, metafizika zbiljske sreće, postajanje revolucionarnim, „zaigrana sloboda“

Članak je prvobitno zamišljen kao izlaganje na ne- održanom skupu FFOS-a "Filozofija i kriza humanistike". Ovdje se objavljuje u ponešto izmijenjenoj verziji od namjeravanog izlaganja 2020.