hrvatski

Arhitektura i urbanizam grada Cresa od 1450. do 1610. godine

Ključno razdoblje formiranja urbanističke sheme grada Cresa i izgradnje svih građevina koje ga definiraju gradom, ono je između 1450. i 1610. godine. Cilj je ovoga rada bio dati sintetski prikaz zbivanja na području graditeljstva i urbanizma u tom razdoblju, a svrha mu je biti mogućom podlogom budućim sustavnim istraživanjima u suradnji sa stručnjacima različitih profila kako bi se mnoge ovdje donešene pretpostavke i atribucije dokazale ili opovrgnule. Dosadašnja istraživanja odnosila su se gotovo isključivo na pojedine spomenike, a monografski su prikazi bili često svedeni na publicističku razinu. Počevši s prikazom razvoja naselja na cijelom arhipelagu, a osobito gradova Osora i Cresa, te analizom promjena urbanističkog rastera i fazama širenja gradskog područja u drugoj polovici 15. stoljeća, pokušao sam deduktivnom metodom definirati političke i kulturološke okvire unutar kojih se odvija transformacija srednjovjekovnog naselja semiurbanog tipa u renesansni grad. Pri tom je pitanje ubikacije antičke Crepse ostalo otvorenim, a riješit će ga tek arheološko sondiranje povijesne jezgre, čiji je jedini do sada izvedeni primjer donio zanimljive rezultate. Srednjovjekovne konture naselja vidljive su u nepravilnim, organički aglomeriranim uličnim spletovima stvorenim oko malih zajedničkih dvorišta &#8211 ; ; pjaceta, a koje će i u sljedećoj fazi urbanističke organizacije igrati važnu ulogu lokalnog specifikuma. Pjaceta je u creskom slučaju zajednički prostor okolnih stambenih kuća koje komuniciraju vanjskim kamenim stubištem prislonjenim u pravilu paralelno uz glavnu fasadu. Ta površina ima dvostruku funkciju: ona je javni prostor komunikacije s glavnim gradskim prometnicama, ali i privatni prostor dnevnog boravka susjeda nastanjenih u okolnim kućama. Tako ukorijenjena u genius loci Cresa, pjaceta će opstati i u renesansnoj fazi izgradnje grada, te će pravilni ulični potezi koji se bočno odvajaju od glavnih gradskih prometnica, završavati zajedničkim dvorištima. Novi tip vlastelinske kuće koji se javlja početkom 16. stoljeća, volumenom je potpuno zatvoren u sebe, u pravilu ne posjeduje vanjsko stubište, te se gubi potreba za takvom organizacijom gradskoga prostora. Međutim, razmjerno malen broj (sačuvanih) primjera vlastelinske kuće nije uspio bitno narušiti sustav zajedničkih dvorišta koji se u povijesnoj jezgri grada održao sve do danas. U radu su jasno razlučene dvije faze urbanističkog razvoja povijesne jezgre: srednjovjekovna s već opisanim organičkim tkivom ulica, te renesansna shema koju datiramo s prvim širenjem gradskog područja prema jugu, istoku i sjeveru, gdje su ulični potezi formirani pravilno, mjestimično s kućama u nizu koje završavaju pjacetama. U tom pravilnijem gradskom sklopu koji se proteže južno, istočno i sjeverno od srednjovjekovne jezgre, smješten je i novi gradski trg koji u sebi koncentrira sve simbole civilne i sakralne uprave cresko-osorske komune, dok se srednjovjekovno središte, trg Sv. Izidora pred istoimenom crkvom gradskog zaštitnika deformira, i nestaje u gusto izgrađenom tkivu zgrada. Pritom je veoma zanimljiva dvojnost novog trga, budući da su u zapadnome dijelu koncentrirani objekti civilne uprave (Kneževa palača, gradska loža, glavna lučka vrata sa satnom kulom, crkvica najveće gradske bratovštine), dok su u unutrašnjem, istočnom zborna crkva i biskupski dvor. Novi je trg ujedno i zona sjedinjenja povijesne jezgre s tek priključenim burgusom koji je smješten na uzvišenju sjeverozapadno od gradske jezgre, a sudeći po načinu zidanja i tipologiji stambene arhitekture, postojao je već u romaničkom razdoblju, najvjerojatnije kao ishodišna točka prodora hrvatskog življa u ranosrednjovjekovni Cres. Nestabilna politička situacija u razdoblju koje razmatramo, kao i sve češće provale Uskoka uvjetuju opasivanje novih gradskih predjela širim i čvršćim fortifikacijskim sustavom pravilnog kvadratnog tlocrta s četiri oble ugaone kule i jednom kvadratnog tlocrta smještenom u sjeveroistočnom dijelu, te četvorima gradskim vratima. Od ugaonih kula danas je očuvana samo sjeverozapadna, kopnena, na temelju koje možemo pretpostaviti izgled ostalih. Skošeno prizemlje nosi dvokatno oblo tijelo kule koja završava kruništem. Tijelo je rastvoreno funkcionalno raspoređenim svijetlim otvorima i puškarnicama, a prizemna je scarpa od katova odijeljena oblim razdjelnim vijencem. Od gradskih su vratiju sačuvana lučka, u prizemlju tornja sa satom, te dvoja istočna: Porta Marcella i Porta Bragadina. Zapadna vrata Sv. Nikole nisu sačuvana. Sva su gradska vrata oblikovana u kasnorenesansnom slogu, s oblim lukom u bunjatu flankiranim s dva polustupa toskanskog ili jonskog reda raščlanjena kamenim prstenovima. Polustupovi nose arhitrav s grbovima koji završava snažno istaknutim vijencem. Za dataciju izgradnje renesansnog obrambenog pojasa pouzdani je izvor Knjiga izgradnje zidina koja se nalazi u Državnom arhivu u Rijeci, a sadrži zapise o isplatama troškova za gradnju pojedinih dijelova zidina. Knjiga pokriva raspon od 1514. do 1610. godine, kojom su zaključeni troškovi izgradnje, premda su radovi na uređenju pojedinih dijelova nastavljeni do 1689., godine uklesane na natpisu o dovršetku zidina. U radu se analiziraju faze izgradnje pojedinih segmenata, te grupe majstora koji su na njima radili. Prepoznate su kamenoklesarske obiteljske radionice Stošić, Zvonarić, Soldatić i Mladinić, kao i nekolicina domaćih i stranih majstora koji se pojavljuju u pojedinim fazama izgradnje. U toj se grupi majstora izdvaja Izidor Stošić koji se od 1521. do 1559. spominje kao protomajstor izgradnje, a na temelju narudžbe Gradskoga vijeća identificiran je kao graditelj Gradskog tornja sa satom. U prilogu rada objavljen je i prijepis značajnijih dijelova Knjige izgradnje zidina, s namjerom da se ista ubuduće pomnije analizira, a podaci sustavno obrade i objave. Akumuliranjem upravne moći tijekom druge polovice 15. stoljeća, u gradu Cresu nastala je potreba za izgradnjom građevina koje će biti središta i ujedno simboli svjetovne i sakralne uprave. Te se zgrade koncentriraju na novonastalom dvojnom trgu u sjeverozapadnom kvadrantu srednjovjekovne povijesne jezgre. Kneževa (Pretorska) palača uništena je 1854. godine, a pokušaj njezine rekonstrukcije temelji se na zajedničkim elementima triju crteža s kraja 19. i početka 20. stoljeća koje su objavili Lemessi, Tomaz i nepoznati autor, te na čitanje njezina kompleksnog tlocrta s prvog katastarskog plana grada Cresa iz 1821. godine. Glavno krilo palače je ono između istočnog dijela trga pred Zbornom crkvom i zapadnog pred gradskom ložom, pročeljem je okrenuto prema zapadu. Pročelje je rastvoreno s pet okomitih osi svijetlih otvora. Središnja je os u razini drugog kata bila naglašena triforom, pod kojom se, najvjerojatnije, nalazio pozlaćeni reljef lava Sv. Marka. U prizemlju su se nalazile prostorije u koncesiji obrtnika. Unutrašnje dvorište, za koje znamo da je bilo okruženo trijemom nalazilo se uz sjeverni dio istočne fasade, a u njemu se nalazilo i vanjsko stubište kojim se prilazilo kancelarijama i Svečanoj dvorani u drugom katu. Sjeverozapadno prigrađena glavnom pročelju bila je kula, moguće oblog tlocrta s velikim zapadnim šiljato svedenim ulazom. Kula je vjerojatno imala ulogu Gradske straže sa zatvorom. Na katastarskom planu Cresa iz 1821. vidljive su još i sjeverne prigradnje kompleksu palače za koje nije moguće utvrditi pripadaju li njezinu izvornom izgledu. Unutrašnjost glavnog krila funkcionalno je podijeljena na prizemne prostorije u koncesiji obrtnika i trgovaca, prostorije prvog kata s upravnim uredima, te na drugi kat koji je u potpunosti zauzimala Velika dvorana u kojoj su održavane sjednice Gradskog vijeća, ali i gradske svečanosti. U radu se analiziraju i podaci o pregradnjama i popravcima od 1514. godine kada u dokumentima nalazimo prvi spomen palače, do 1591. godine kada se popravlja Velika dvorana. Gradska loža je sačuvana u potpunosti. Sa zapadne i istočne strane definiraju je po tri stupca kvadratnog tlocrta koji počivaju na visokom podnožju. Profilirani kapiteli nose trostrano krovište koje na sjevernoj strani nosi stup na visokoj šesterokutnoj bazi s profiliranim kapitelom. Južna je strana prislonjena uz susjednu građevinu. Stara Gradska loža, koja se spominje u dokumentima, nalazila se u blizini crkve Sv. Marije, a prvi spomen nove, 'Velike' lože nalazimo u dokumentu iz 1550. godine. Pročišćeni visokorenesansni oblici do danas sačuvane lože mogli bi odgovarati upravo toj, Velikoj loži iz 1550. godine, premda ih je sigurnije povezati s visokorenensansnim oblicima gradskih vratiju nastalih tijekom devetog desetljeća 16. stoljeća. Gradski satni toranj diže se nad Lučkim vratima i s njima čini jedinstvenu cjelinu ostvarenu smirivanjem bunjata od istaknutijeg u razini prizemnih vratiju, do veoma plošnog bunjata drugog kata. Istaknuta profilacija razdjelnog vijenca odvaja prvi kat tornja u čijem je donjem dijelu niša s lavom sv. Marka od drugog, nižeg, na kojem je smješten gradski sat. Nad glatkim potkrovnim vijencem nalazi se niska krovna balustrada oko otvorenog prostora za gradsko zvono. Na temelju odluke Gradskoga vijeća iz 1552. godine, gradnja tornja može se pripisati Sidru Stošiću, najaktivnijem creskom graditelju sredine 16. stoljeća. Stilska povezanost Lučkih vratiju s kopnenim vratima Marcella i Bragadina, nastalima 80-ih godina 16. stoljeća ostavlja otvorenim pitanje mogućih izmjena nakon 1552. godine. Zborna crkva Sv. Marije Sniježne temeljito je rekonstruirana nakon razornog požara 1821. godine, no konzervativna je svijest građana uvjetovala faksimilnu restauraciju. [32] Riječ je o trobrodnoj bazilici s apsidom i dvije bočne kapele upisanima u začelni zid koji, slijedeći liniju glavne gradske prometnice oblikuje trapezoidni tlocrt crkve. Glavno pročelje dosljedno prikazuje bazilikalni presjek crkve, s trokutnim zabatom pred dvostrešnim glavnim brodom i bočnim krilima pročelja čiji obris prati kosine bočnih brodova. Elementi okomitog rastvaranja i raščlambe pročelja jesu renesansni portal i prozorska ruža smješteni u središnjoj osi. Središnju vertikalu smiruje široki vijenac profiliranih rubova, koji je na točkama koje odgovaraju raščlambi unutrašnjeg prostora crkve ukrašen plitkim pilastrima. Izrazitim rastvaranjem oblika portal priziva gotičke koncepte, no sva arhitektonska plastika pripada ranorenesansnom programu (ovuli, akant, kanelire), koji kulminira u skulpturi Gospe s djetetom bellinijevske fizionomije. Analizom elemenata zajedničkih s katedralom Sv. Nikole u Osoru, obje su građevine (unatoč razlikama u oblikovanju glavnog pročelja) svrstane u tip ranorenesansnih crkava s trodijelnim zabatom, s ishodištem u mletačkim crkvama nastalim u krugu M. Codussija i P. Lombarda. Kombinacijom arhivskih podataka koje je objavila G. Duda-Marinellli, prethodnih istraživanja J. Gudelj, te odluka Gradskog vijeća i podataka pronađenih u Knjizi gradnje zidina, gradnja Zborne crkve pripisana je kameno-klesarskoj radionici obitelji Marangonić, koja je (jedina) aktivna u posljednjim desetljećima 15. i prvom desetljeću 16. stoljeća. Istoj su radionici na temelju usporedbe dekorativnog programa i kvalitete izvedbe, kao i činjenice da arhivski podaci u navedenom razdoblju ne prikazuju djelatnost konkurentske radionice, hipotetski pripisani i portali crkve i velikog klaustra franjevačkog samostana, kao i brojni elementi arhitektonske dekoracije svijetlih otvora stambenih objekata nastalih u prvim desetljećima 16. stoljeća. Buduća će pomnija analiza opusa klesarske radionice Marangonića riješiti to pitanje koje ovdje ostavljamo otvorenim. Otvorenim je ostao i odgovor na pitanje o suradnji Marangonića s Andreom da Bergamo, majstorom koji istodobno djeluje u Osoru, a čija je obitelj s Marangonićima i privatno vezana. Pretpostavljeno je da bi upravo da Bergamo mogao biti spona između mletačkih radionica i Marangonića čije je podrijetlo arhivskim podacima usmjereno ka Splitu. U razdoblju obuhvaćenim ovim radom značajne promjene doživjeli su i franjevački samostan s crkvom Sv. Frane. Dogradnjom bočne kapele obitelji Petris, crkva Sv. Frane najvjerojatnije dobiva i novo pročelje. Kapela je narudžba lokalne vlastelinske obitelji, a dekorativnim programom i konstrukcijom vezana je uz oblike Zborne crkve, te se hipotetski može pripisati radionici obitelji Marangonić. Gradnja 15. i 16. stoljeća uključuje i izgradnju Velikog klaustra koji je u kasnijim razdobljima radikalno izmijenjen. Najopsežniji dio ovog rada obuhvaća katalog stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća. Opisane su 24 kuće koje se u potpunosti ili barem većim svojim dijelom mogu sa sigurnošću datirati u to razdoblje. Nadamo se da će obrada građevina poslužiti budućem sustavnom istraživanju mnogih otvorenih pitanja o prostornoj organizaciji i dekorativnoj plastici stambene arhitekture. U okviru ovoga rada predložena je osnovna tipološka podjela stambenih zgrada na pučki tip kuće koji se organizacijom prostora i oblicima nastavlja na tradiciju srednjovjekovne kuće s vanjskim stubištem, te novu vlastelinsku kuću kakva se u Cresu pojavljuje u prvim desetljećima 16. stoljeća, a koja odvajanjem unutrašnjeg od vanjskog prostora napušta standardnu srednjovjekovnu shemu ispreplitanja unutrašnjeg i javnog prostora, koje je u Creskom urbanističkom rasteru sustavno provedeno kroz specifikum vanjskih stubišta s balatorom i pjacete. Kao što je višekratno naglašeno, svrha je ove sinteze biti temeljem budućih istraživanja niza pitanja, problema i hipoteza koje su ovdje iznešene. U tom bi složenom zadatku trebala sudjelovati grupa stručnjaka različitih profila jer tek interdisciplinarno istraživanje, kakvo je provedeno na primjerima drugih dalmatinskih srednjovjekovnih cjelina, ispod creskih fasada možda može otkriti "kvarnerski Trogir".

Cres; stambena arhitektura; urbanizam; gotika; renesansa; s

nije evidentirano