hrvatski

Kumičićevi istarski romani

U Kumičićevu književnom opusu istarski romani (Jelkin bosiljak, 1881 ; Primorci, 1882 ; Začuđeni svatovi, 1883 ; Sirota, 1885 ; Preko mora, 1889. i Teodora, 1889.) čine zaseban korpus kako u tematskom tako i u stilskom i kompozicijskom smislu. Štoviše, može se govoriti o nasljedovanju pripovjednoga koncepta koji je izgradio i umjetnički oblikovao Šenoa. Od njega je Kumičić preuzeo osnovne sheme u stvaranju ljubavnih zapleta, raspored aktanata, pripovjednu tehniku, karakterizaciju likova, rasplete, različite stilske efekte. Riječ je o tipičnoj redukciji izbornih mogućnosti sustava na relativno malen broj elemenata, pri čemu se operira arhetipskim situacijama, šabloniziranim fabularnim rješenjima, stalnim mjestima te tradicionalnim mentalnim formama, osobito u prikazu muško-ženskih odnosa. Osim toga, u istarskim romanima Kumičić dosljedno razvija pravaške ideologeme, kao što su opozicije selo-grad ili domaće-strano. Stranci (Talijani, Nijemci, Mađari) redovito se javljaju na poziciji neprijatelja i negativaca: oni su remetilački čimbenik i pokretači radnje. Stranac spletkari, donosi prokletstvo, moralnu izopačenost i tako unosi razdor u idiličnu istarsku/hrvatsku sredinu. Iako pripadaju književnom kanonu, Kumičićevi istarski romani već naznačuju jedan mogući pravac u skorom procesu raslojavanja hrvatske književnosti.

Eugen Kumičić, roman, Istra, ideologija, imagologija, stranac, trivijalna književnost

nije evidentirano