hrvatski

Sakralna arhitektura u gradovima-tvrđavama

Sakralna arhitektura bitna je sastavnica habsburških gradova – tvrđava građenih na jugoistočnom rubu Carstva. Njihova izgradnja i opremanje nerijetko su bili financirani iz blagajne Dvorske komore, a u njihovu projektiranju angažirani su carski i komorski arhitekti. Stoga ne začuđuju primjeri koji pokazuju obilježja bečkog i srednjoeuropskog baroka kako u odabiru arhitektonskih tipova i oblikovanju elemenata arhitekture tako i u rješenjima pročelja. No s obzirom na vojno okruženje u kojem su ti sakralni objekti i kompleksi smješteni, uz prepoznatljiva obilježja arhitekture specifična za pojedine crkvene naručitelje i suvremene stilske odrednice, postoje i određene osobitosti s obzirom na uvjetovanost tvrđavâ vojnim planiranjem te uključenost vojnih inženjera i komorskih arhitekata u projektiranje i realizaciju sakralnih objekata. U izlaganju će se razmatrati sakralna arhitektura koja je nastala u razdoblju vrhunca graditeljskog zamaha Eugenova lanca gradova – tvrđava, od početka 18. stoljeća do 1740. godine. Vrijeme je to pobjedničke atmosfere nakon velikih vojnih pobjeda princa Eugena Savojskog i teritorijalnog širenja Habsburške Monarhije, ali i trijumfa Katoličke crkve koja ima potporu vladajuće obitelji. Ujedno, do početka petog desetljeća 18. stoljeća govorimo o razdoblju najsnažnijega izravnog utjecaja bečkoga zrelog baroka na arhitekturu provincije. Valja primijetiti da će kraj toga razdoblja odrediti nekoliko ključnih događaja – smrt idejnog začetnika lanca gradova – tvrđava princa Eugena Savojskog (1736.) te dvije godine poslije glavnoga graditelja tvrđava Nicolasa Doxata, nakon čega je došlo do zastoja u gradnji nekih tvrđava. Sljedećih godina uslijedio je Austro-turski rat (1737.–1739.), koji je Mirom u Beogradu (1739.) za Habsburšku Monarhiju završio nepovoljno. Na posljetku, smrt cara Karla VI. (1740.) i dolazak na vlast carice Marije Terezije, označili su kraj jednog razdoblja i najavu novih političkih i vojnih odluka, ali i stilskih kretanja u umjetnosti i arhitekturi. Naime, razdoblje vladavine Karla VI. odavno je prepoznato kao razdoblje najvećih postignuća austrijskoga visokog baroka i djelovanja nekih od najistaknutijih austrijskih arhitekata, čiji se opus i utjecaj može primijetiti i na arhitekturi gradova – tvrđava, pa i na sakralnoj arhitekturi o kojoj će ovdje biti riječ. Cilj izlaganja je predstaviti spoznaje prikupljene dosadašnjim rekognosciranjem i analizom građevina na lokalitetima nekadašnjih gradova – tvrđava na području Hrvatske, Srbije, Mađarske i Rumunjske. Iako je sakralna arhitektura iz toga razdoblja danas relativno slabo sačuvana, istraživanjem arhivskih izvora i literature identificiran je korpus i stečene su nove spoznaje koje pomažu interpretaciji okolnosti gradnje i valorizaciji objekata. Bivša isusovačka crkva sv. Mihaela (1725.–1766.) u osječkoj Tvrđi poslužit će kao primjer navedenoga te kao polazište za daljnje istraživanje sakralne arhitekture u vojnom okruženju

crkve, gradovi-tvrđave, granica Habsburške Monarhije, vojni inženjeri, Osijek, princ Eugen Savojski

nije evidentirano