hrvatski

O naciji i naraciji uz čitanje Ježićeve povijesti hrvatske književnosti (1944)

Čitanje Ježićeve povijesti (1944), kao prve cjelovite znanstvene nacionalne književne povijesti, u ovoj je studiji polazište za racionalnu konceptualizaciju odnosa između pojmova nacija i naracija u književnoj historiografiji te kritički pristup postmodernom konstruktivizmu. Epistemološki konstruktivizam u postmoderni osporava postulate moderne znanosti kao što su sustavnost, logičnost i mogućnost neutralne spoznaje, kao i esencijalističke kategorije, među kojima su nacija, identitet i povijest. Iz radikalnijeg konstruktivističkoga motrišta povijesni kontinuitet i identitet nacije ne postoji nego se „pravi“ (konstruira) „zamišlja“ ili „izmišlja“ pripovijedanjem, iz čega proizlazi da je nacija fikcija, tekst ili konstrukt „prerušen“ u nešto „iskonsko“ i „prirodno“, a narativna nacionalna (književna) povijest tek „velika priča“ sa skrivenim ideološkom pozadinom. Tvrdnja o naciji (političkoj i književnoj) kao fikcijskom konstruktu proizlazi iz poništavanja razlike između naracije i fikcije, a temelji se na logičkoj pogrešci u zaključivanju, jer iz činjenice da se povjesničar služi kauzalno i temporalno uređenim pripovijedanjem ne proizlazi zaključak da stvara fikciju niti da je narativna znanstvena povijest književni ili fikcijski žanr. Dekonstrukcija radikalnih konstruktivističkih teza može biti nova prilika za post-postmodernu nacionalnu književnu povijest, koja ne ide za recikliranjem starih modela, ali ne odustaje od pripovijedanja kao univerzalnog kognitivnoga alata, od znanstvenih epistemoloških i metodoloških granica, kao ni od realiteta nacije.

nacija, naracija, nacionalna književna historiografija, Slavko Ježić, postmodernizam, konstruktivizam

nije evidentirano