hrvatski

Gesta i prostor: Žrtva izvedbe i pobjeda slike

Na primjeru serija fotografija Edwarda Steichena (Isadora Duncan u Partenonu, 1921.), Krešimira Tadića (kazališna izvedba dramoleta Allons enfants! Iva Vojnovića, 1968/69.) i Zlatka Kopljara (performansi K9 Compassion, 2004/05.) pokušao se ispitati odnos između zabilježenih gesta tijela (žrtvovanje i klečanje) te samih prostora izvedbe. Gestu na fotografiji čitalo se po različitim autorima (H. G. Gadamer, G. Bonifaccio, E. Panofsky, S. Cvetnić) kao smjer koji vodi do punog čitanja konkretnih prostora (M. Heidegger, G. Paro, Ž. Paić). Vremenom prostori gube izvornost te ostaju pusti jer onih koji su u njima prebivali (bogovi, vladari) tu više nema ili ako su tu više ne čuju (institucije). Stoga protagonisti izvedbi, sada likovi na fotografijama, ostaju blijede figure pustih prostora, onih koji su nekoć bili i prostori umjetnosti. Svaki od tri primjera, iako inicijalno različitih fotografskih intencija, na svoj način svjedoči o pobjedi slike naspram samog čina izvedbe. Ako su odabrani primjeri već svojim činom izvedbe nemogućnost vezanja tijela uz konkretne prostore koji su krucijalni za njihovo razumijevanje onda je fotografija dvostruko udaljavanje od istih.

prostor, gesta, slika, tijelo, žrtva

Ovaj rad je financirala Hvatska zaklada za znanost projektom IP-2020-02-1356 Istraživanje provenijencije umjetnina u zagrebačkim zbirkama (ZagArtColl_ProResearch).