hrvatski

Filozofski aspekti novovjekovnog odnosa čovjeka prema Bogu

Cilj rada je promisliti novovjekovni odnos čovjeka prema Bogu, prirodi i znanosti. Stvaranje novovjekovne slike svijeta započinje samopostavljanjem čovjeka u samosvjesni subjekt koji postaje reprezentant svih bića u smislu njihove predmetnosti – čovjek kao mjera svih stvari. Čovjek to postiže stvaranjem novih vrijednosti, koje ne stoje nasuprot starih vrijednosti, već nove vrijednosti utemeljuje na novom bitku, bilo da je riječ o »znanje je moć« (Bacon) ; akciji samosvjesnog subjekta – »mislim dakle jesam« (Descartes) ; »volji za moć u vječnom vraćanju istog« (Nietzsche) ; apsolutnom duhu »svjetske povijesti« (Hegel) ; oslobođenom radu kao »znanstvenom radu« (Marx) i naposljetku znanstveno – tehničkom umu. U tom samopostavljanju novovjekovni subjekt lišava prirodu svakog dostojanstva i teleologije čineći je isključivo predmetom eksploatacije, a postavljanjem ovozemaljskog života kao sredstva za ostvarenje najviših vrijednosti »volje za moć« negira postojanje biblijskog Boga i sam želi postati »Bog« na zemlji uz pomoć znanosti koja dopire do prvih uzroka prirodnih pojava i mogućnosti stvaranja umjetnih bića bez Božje mudrosti. Današnje znanstveno – kibernetičko doba pokazuje da novovjekovni subjektivizam završava u »volji za moć« znanstveno – tehničkog uma koji društvo, prirodu i prirodu u čovjeku objektivizira čineći ih sredstvima svoga samosvršnog samorazvoja.

Bog, čovjek, priroda, samosvjesni subjekt, volja za moć, znanost.

Članak u postupku objave