hrvatski

Slom poslovične krajiške odanosti kući Habsburg

Opisujući političke događaje u Vojnoj krajini kojima je svjedočio tijekom zadnja dva desetljeća njezina postojanja, austrijski je povjesničar Johann Schwicker istaknuo da je krajišnicima zbog stroge vojničke discipline nedostajala „viša duševna kultura“ (höhere Geisteskultur) za političke predmete te da su ih zapravo samo zanimali pitanja gospodarske i financijske naravi. Istovremeno se na mađarskoj političkoj sceni već ustalio pojam „krajišnik“ ili „graničar“ kao pogrdni naziv za nekoga tko je pokazivao preveliku odanost prema Habsburgovcima i Monarhiji. No, jesu li takva stajališta doista primjereni, odnosno je li Rakovička buna 1871. godine pod vodstvom Eugena Kvaternika u kontekstu takve poslovične krajiške odanosti habsburškom vladaru iznimka ili svojevrsna kruna procesa koji je započet puno ranije? Djelovanje vojnokrajiških zastupnika na Saborima, koji su održani 1861., 1865./66. i 1868. godine, pokazalo je, naime, sasvim jasno da je nakon donošenja posljednjeg Temeljnog zakona 1850. godine ujedinjenje s Civilnom Hrvatskom postala općenita želja svih krajišnika. Zbog izbora tih vojnokrajiških zastupnika vodila se tijekom šezdesetih godina teška borba između političkih krugova u Zagrebu i najviših vojnih krugova u Beču za prevlast u Vojnoj krajini. U ovom će se izlaganju razmotriti mogućnosti rekonstrukcije i usporedbe „stanje duha“ i „stanje duša“ u Vojnoj krajini u drugoj polovici 19. stoljeća na temelju vojnih popisa i drugih relevantnih spisa vojne provenijencije. U kojoj je mjeri to arhivsko gradivo relevantno za interpretaciju djelovanja vojnokrajiških zastupnika, razlikovanja između mita i stvarnosti u političkim ideologijama i sl.?

Habsburška Monarhija ; Vojna krajina ; Ogulinska pukovnije ; Rakovica ; Eugen Kvaternik ; Franjo Josip I. ; ustanak 1871.

nije evidentirano