hrvatski

Razvoj i djelovanje Ustaškog pokreta od nastanka do travnja 1941. godine

Ustaški je pokret imao korijene u djelovanju Hrvatske stranke prava tijekom dvadesetih godina. Tragični događaji iz 1928. godine i uvođenje diktature kralja Aleksandra u siječnju 1929. uvjerili su mnoge Hrvate da se samo nasiljem i oružanom borbom može postići oslobođenje Hrvatske. Posebno je na to utjecalo pojačanje režimskog terora nakon uspostave diktature. Ubojstva, premlaćivanja, mučenja i zatvaranja postala su hrvatskom svakodnevicom. To je mnoge nagnalo da se u borbi protiv režima počnu služiti silom. Sličnoga je postupio i Pavelić, koji je potkraj emigrirao potkraj siječnja 1929. On nalazi utočište u Italiji, u kojoj već u proljeće 1930. zasigurno djeluje ustaška organizacija. U razdoblju od 1930. do jeseni 1934. ta je organizacija provela niz vojno-terorističkih akcija kojima je htjela uzdrmati jugoslavensku državu. Pritom se osobito ističu Velebitski ustanak iz rujna 1932. te pokušaj atentata na kralja Aleksandra u Zagrebu potkraj 1933. godine. Vrhunac ustaške djelatnosti predstavlja izvođenje uspješnog atentata na kralja Aleksandra u francuskom gradu Marseilleu. Reakcija svjetske javnosti i europskih vlada ubrzo je rezultirala skoro potpunim prestankom svake ustaške djelatnosti u Europi. Čak je i ustaška zaštitnica Italija bila prisiljena značajno ograničiti ustaški rad. Zbog toga je dr. Ante Pavelić bio do proljeća 1936. zatvoren u torinskoj tamnici, a cijela je ustaška skupina prebačena na otok Lipari i izolirana. Istovremeno je prestala svaka javna ustaška djelatnost u Italiji. Tada su nastavile javno djelovati jedino organizacije Hrvatskog Domobrana u Argentini i SAD-u, koje su se u tim zemljama razvijale od početka tridesetih godina. Početak djelovanja u Argentini pada u proljeće 1931. godine, a organizacije u SAD počele su se organizirati tijekom 1933. godine. Argentinske organizacije nastavile su djelovati i tijekom Drugog svjetskog rata, dok su organizacije u SAD prekinule rad polovicom 1941. godine. Značajna ustaška i proustaška djelatnost počela se nakon atentata u Marseilleu razvijati i u zemlji, gdje su brojni hrvatski nacionalisti podzemno djelovali u ustaškom duhu i kao pristaše dr. Ante Pavelića. Osobito je značajno bilo proustaško djelovanje na Zagrebačkom sveučilištu. To, kao i djelovanje izvan Sveučilišta, osobit rast doživljava nakon što se u razdoblju od proljeća 1937. do kraja 1938. iz Italije vratio velik broj dotadašnjih ustaških emigranata. U tom je sklopu značajan bio povratak ustaškog doglavnika dr. Mile Budaka, kojega su pristaše Ustaškog pokreta ubrzo počele doživljavati kao vođu domovinskog pokreta. Budak i suradnici pokrenuli su početkom 1939. godine tjednik Hrvatski narod, koji je bio glavnim proustaškim glasilom u zemlji do prestanka izlaženja u ožujku 1940. Istovremeno je ustaška skupina u Italiji nastavila životariti i bilo joj je onemogućeno razvijanje bilo kakve političke djelatnosti. To nije bio slučaj i s Pavelićem, kojem je po izlasku iz zatvora u proljeće 1936. ipak bilo omogućeno ograničeno političko djelovanje. Vrhunac njegove djelatnosti bio je sastanak s grofom Cianom početkom 1940., kada je talijanska politika zaoštrila svoje stajalište prema Jugoslaviji i opet počela računati na ustaše kao snagu koja se bori protiv te zemlje. Događaji iz ožujka i travnja 1941. zatekli su ustaše u zemlji i inozemstvu i odvijali su se mimo njihova utjecaja. Ipak je činjenica da vođa HSS-a dr. Vladko Maček nije u tim okolnostima htio preuzeti vodstvo buduće hrvatske države omogućila Ustaškom pokretu u domovini da 10. travnja 1941. proglasi uspostavu NDH i preuzme vlast u njoj.

Ustaški pokret; ustaše; Hrvatski domobran; Ante Pavelić

nije evidentirano