hrvatski

Glavni oltar u crkvi sv. Margarete u Bakru – import srednjoeuropskih rješenja na periferiji Carstva

Izlaganje je posvećeno glavnom oltaru sv. Margarete u istoimenoj crkvi na južnom rubu grada Bakra te se kroz komparativne primjere razmatraju utjecaji i modeli zajedno s vremenskom, prostornom i kulturnom kontekstualizacijom oltara. U hrvatsku povijest umjetnosti uvodi ga Ivan Kukuljević Sakcinski 1858. godine, ali ne izravno, već samo posredno preko oltarne pale znamenitoga ljubljanskoga slikara Valentina Metzingera, zahvaljujući kojoj je oltar prvi put fotografski zabilježio Ljudevit Griesbach 1936. godine prilikom terenskoga obilaska i popisivanja spomenika koje je provodio prof. Artur Schneider. Međutim, upravo je Radmila Matejčić ta koja mu je prvo u svojoj disertaciji 1976., a potom u svom poglavlju u antologijskoj knjizi Barok u Hrvatskoj 1982. godine usmjerila veću pažnju analizirajući ne samo Metzingerovu sliku, već i sam oltar, ocijenivši ga kao "proizvod odlične radionice velikog umjetničkog centra". Tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova 1999. godine za potrebe izložbe u Ljubljani na slici je otkriven slikarev potpis i 1753. godina, na temelju čega možemo pretpostaviti i godinu nastanka oltara. U panorami altarističke baštine Hrvatskoga primorja i Istre XVIII. stoljeća u kojoj prednjače djela u kamenu i mramoru, glavni oltar sv. Margarete je drvorezbaren, a osim iznimnih umjetničkih kvaliteta, ističe se i svojom, za hrvatsko priobalje, neuobičajenom kompozicijom atektonsko građenoga retabla. Naime, za razliku od sjeverne Hrvatske gdje su atektonske oltarne konstrukcije zastupljene u većoj mjeri, na području cijeloga priobalnog pojasa one predstavljaju tek usamljene primjere sporadičnih narudžbi. Razloge zasigurno treba potražiti među naručiteljima, odnosno, kao odraz političke uprave na prostoru na kojem se nalazi. Na područjima pod Mletačkom vlašću i (ne)izravnim utjecajima venecijanskih radionica atektonske oltarne sheme nisu jače zaživjele, dok brojni primjeri takvoga oblikovanja u zemljama pod Habsburškom krunom ukazuju na zamjetnu sklonost sjevera prema atektonskim rješenjima. Tim je više zanimljivo da se tipološki srodnici glavnoga oltara crkve sv. Margarete nalaze u njezinom neposrednom susjedstvu - na sjevernoj strani bakarskoga zaljeva nalazi se crkva sv. Marije od Porta, u kojoj se nalaze čak tri atektonsko građena retabla (oltar sv. Križa, oltar sv. Ivana Krstitelja, oltar sv. Franje Paulskog). U popisu župa 1769. godine navodi se da je crkva obnovljena 1753. godine te se može pretpostaviti da su tada najvjerojatnije nabavljeni i ovi bočni oltari, što bi odgovaralo i njihovom ornamentalnom repertoaru. Sredinom 18. stoljeća teritorij sjeverozapadne Hrvatske, kao i samoga Bakra, politički je i kulturološki povezan s regijama Habsburške Monarhije od kuda dolaze nova stremljenja umjetnički naprednijih sredina. U Bakru, na rubu zaljeva i na samoj periferiji Carstva, postavljeno je tako djelo posve u skladu s idejama rado viđenim diljem Srednje Europe tijekom XVII. i XVIII. stoljeća te se i danas izdvaja svojim zamjetnom vrsnoćom.

Bakar, crkva sv. Margarete, crkva sv. Marije od Porta, atektonsko građeni retabli, 18. stoljeće

nije evidentirano