hrvatski

Grad Hvar i stereotip depresivne otočne zime

Još je Miljenko Smoje govorio o „tužnoj dalmatinskoj jeseni“ kad u Dalmaciji nakon ljetne vedrine i sunca počinju jesenska studen i kiša. Što biva s otocima i u malim mistima, kad ujesen ostanu sami sa sobom, a počne „drugo od samo dva godišnja doba – duga, iznurujuća, depresivna zima“, pita uvijek inspirativan Jurica Pavičić? Što biva s gradom Hvarom, umornim od ljetne vreve i eksplozije ljudi, sunca, mirisa i šušura kad krajem listopada odu i posljednji gosti, vikendaši se vrate kući, zatvore se hoteli i privatni apartmani, a fatalna smjena godišnjih doba najavi otočku zimu? Zimu koja tu nije samo klimatološka, vremenski omeđena sezona (siječanj-ožujak) već metafora života u malom otočkom gradu izvan turističke sezone. Ona upućuje na slike praznine, nerada, depresivne dosade, mirovanja, izoliranosti i čekanja, u doba kad rijedak ritam vapora (danas katamarana) još više potcrtava insularnost grada i njegovih stanovnika. Pavičić je opisao insularnost kao svijest „kako je taj komad kopna okružen vodom izmješten od stvarnog života, a da je zbiljski, autentični život negdje drugdje, tamo preko kanala, gdje po noći treperi najbliži grad… To je iskustvo inzularnost: osjećaj da je puni život nešto nedohvatljivo, odgođeno, nešto od čega nas uvijek dijeli još jedan kanal.“ Toj otočkoj samopercepciji komplementarna je kopnena percepcija otoka kao „zemlje osuđene na vječnu usamljenost”, zatvorene i okrenute u sebe (Joško Božanić).

sezonalnost, Hvar

nije evidentirano