hrvatski

Hermeneutička bit filozofije

Nema dvojbe da to što čovjek kao biće ima sposobnost mišljenja i govora višestruko određuje njegovu filozofiju. Drugim riječima, koliko se ono općeljudsko kao originarna danost kroz filozofijsku povijest uspjelo usprkos svim različitostima promisliti i kao promišljenost izgovoriti, toliko se dala razabrati i pojedinačna smislenost čovjekove egzistencije. U ovom izlaganju težište se, dakle, stavlja na one pristupe u filozofskoj baštini kojima se živost njena nasljeđa uspostavlja kao povijesni način razumijevanja istine. Uvezivanje takvih vremenu (ne)primjerenih djelovanja filozofije u međusobni odnos odgovara onome što je Dilthey nazvao „djelatni sklop” (Wirkungszusammenhang), tek iz kojega progovara pak zbilja svekolikog svjetsko-povijesnog događanja. Samim time, izlaganje polazi od pretpostavke da to što se s filozofijom otkriva kroz njeno nepregledno eidetsko područje upućuje na potrebu za jednom uporabljivom hermeneutikom koja u osnovi eksplicitnim može učiniti ono što se u tumačenom implicitno krilo. O tome se posebice radi u samorazumijevanju filozofije. Naime, u svim navratima kada se filozofija u svojoj povijesti uspjela djelatno ujediniti kroz tumačenje, razumijevanje i, ne naposljetku, jezik, istodobno se u toj jedinstvenosti pojavila i njena hermeneutička bit. Stoga temeljno pitanje kako je moguće razumijevanje ne označava samo načine misaone pokretljivosti filozofije već udara na cjelinu svijeta koliko se ona uopće može ispostaviti obuhvatno i univerzalno.

Filozofija ; hermeneutika ; Gadamer ; Dilthey ; Husserl

There is no doubt that the fact that man as a being has the ability to think and speak determines his philosophy in multiple ways. In other words, individual meaningfulness of human existence could be discerned to the extent to which what is universally human as originary giveness throughout philosophical history managed, despite all the differences, to be thought through and to be articulated as thoughtfulness. In this presentation, the focus is, therefore, on those approaches in the philosophical heritage that establish the liveliness of its legacy as a historical way of understanding truth. The linking of such time-(in)appropriate activities of philosophy into a mutual relationship corresponds to what Dilthey called the "productive nexus or system" (Wirkungszusammenhang), from which the reality of all world-historical happening speaks. The presentation thus starts from the assumption that what is revealed with philosophy through its vast eidetic area points to the need for a usable hermeneutic that can basically make explicit what is hidden implicitly in the interpreted. This is especially the case in the self-understanding of phil