hrvatski

Čudo u Olovu: narativna empatija

Predmetom interpretativnoga čitanja jedno je od najkraćih pripovjednoproznih djela Ive Andrića ČUDO U OLOVU, prvotno objavljeno 1926. u SRPSKOM KNJIŽEVNOM GLASNIKU u Beogradu. U članku se analizira tekstualna reprezentacija nemoćnoga subjekta s invaliditetom, ovisnost njegova statusa i položaja o drugima u obiteljskom okruženju s patrijarhalnim vrijednostima, predrasudama i stereotipima. Andrićevo pripovijedanje o invaliditetu potvrđuje tezu o slabom ženskom subjektu (Kati Bademlić) i nemoćnom subjektu djevojčici s invaliditetom bez glasa i identiteta. Andrićev narativ o neprihvaćenosti, stigmatiziranju i isključenosti djevojčice s invaliditetom reprezentiran je mračnim slikama, dok su nada i vjera u ozdravljenje reprezentirane slikama svjetlosti. U književnoj slici termalnoga lječilišta u Olovu primjenom arhetipologije imaginarnih konstelacija Gastona Bachelarda promatra se imaginativni proces s polazištem u materijalnim elementima vodi i vatri, što se spajaju u slici termalne vode i zraka svjetlosti, te se dolazi do emocionalnoga znanja. Svjetonazorni i iskustveni lomovi, dualizmi bolesti i zdravlja, vjere i nevjere, života i smrti, nade i očaja, ljubavi i odbacivanja, izraženi slikama mraka i svjetlosti, otvaraju pitanja identiteta, narativne, autorske i recepcijske empatije te ističu važnost pripovijedanja i konstituiranja jakoga, stabilnoga subjekta koji će, ojačan empatijskim potencijalom, biti osjetljiv za potrebe i patnje drugih, posebice slabih i nemoćnih. Cilj je istraživanja podvrgnuti kritici nepovoljno stanje društveno konstruiranoga identiteta osoba s invaliditetom te istaknuti važnost naracije o invaliditetu, napose narativne i recepcijske empatije u izgradnji empatičke civilizacije i kulture humanizma nasuprot društvu bez empatije, napučenom narsicoidnim i egoističnim osobama.

empatija ; invaliditet ; čudo

nije evidentirano