hrvatski

Trebamo li uopće filozofkinje?

Više je nego razvidno da u povijesti filozofije nije bilo mnogo žena i da je još uvijek filozofija pretežno „muški posao“. Postoje različiti razlozi zašto je tome tako, o tome su napisani brojni tekstovi i tim se pitanjem nećemo ovdje baviti. Ovdje ćemo otvoriti dvije druge teme. Prvo, u suvremenim se pregledima povijesti filozofije filozofkinje, ako se uopće spominju, često povezuju s filozofima s kojima su ili blisko surađivale ili bile u nekoj vrsti osobnih odnosa: kad se piše o Émilie du Châtelet, prečesto se njezina filozofija kontekstualizira glede romantičnog odnosa s Voltaireom, rijetko se o Hanni Arendt piše a da se ne spomene Martin Heidegger, nema Helene Druskowitz bez Friedricha Nietzschea, Simone de Beauvoir neraskidivo je povezana s filozofijom Jeana-Paula Sartrea itd. Nadalje, nesumnjivo je da su žene stoljećima bile zakinute u obrazovanju i da su tek početkom 20. stoljeća dobile pristup sveučilištima. No čak i tada vrlo teško su se zapošljavale i stjecale pozicije na fakultetima što uvelike objašnjava njihovu skromnu produkciju filozofskih tekstova i podložnost autoritetu nadređenih muških kolega. S druge strane, trenutačni trend u akademskoj filozofiji jest uključivanje što više filozofkinja u povijesti filozofija, leksikone i kurikulume sveučilišta. Treba li povijest filozofije više filozofkinja? Jesu li neke filozofkinje „zaslužile“ biti dijelom povijesti filozofije time što su žene neovisno o filozofskim postignućima?

povijest filozofije, filozofski kanon, filozofkinje

nije evidentirano