hrvatski

Životni stil djece koja brinu o roditeljima s invaliditetom

Invaliditet člana obitelji, posebno ako se radi o roditelju, bitno mijenja obiteljsku dinamiku. Zbog značajnih promjena obiteljskih uloga, psihološka pomoć potrebna je pacijentu i obitelji. U novonastaloj situaciji, mobilizira se cijela obitelj ili njezin ključni član, pa se događa da i djeca budu opterećena obvezama i zahtjevima koji nisu adekvatni njihovoj dobi. Prema podacima dobivenim tijekom našeg kliničkog rada, djeca koja brinu o roditeljima s invaliditetom često su traumatizirana. Proživljavaju rijetko iskustvo te zbog specifičnosti svojega životnog stila, afirmiraju teškoće u socijalnim interakcijama s vršnjacima. Često osjećaju nelagodu i sram u komunikaciji s vršnjacima, jer su izloženi sažaljenju ili ruganju te procjenjuju da ih vršnjaci ne razumiju. Ne žele razgovarati o traumi sve dok nisu spremni, ali i tada samo s osobom od povjerenja. Kad prorade traumu, daju si dozvolu da im "ide" u životu, jer su integrirali izvor traume i njezine posljedice. Tijekom brige o roditeljima s invaliditetom, djeca iskazuju: anksioznost, strah, ljutnju, simptomatologiju PTSP-a, funkcioniraju kao da su stariji, umorni su, imaju osjećaj "gušenja" jer nemaju dovoljno vremena za sebe. Briga o roditeljima im je fizički i psihički zahtjevna. Djeca razvijaju veći osjećaj odgovornosti u odnosu na vršnjake, posebno u situacijama kada roditelji vežu dijete tako da im je ono jedino društvo ili najbolji prijatelj (tzv. emocionalni incest). Ukoliko nisu roditeljima u dovoljnoj mjeri na raspolaganju, roditeljskim emocionalnim ucjenama intenzivira se osjećaj krivnje kod djeteta. Izražen je konflikt između zadovoljavanja vlastitih želja i potreba i odgovornosti prema roditelju/roditeljima. Zbog preopterećenosti pomaganjem roditeljima s invaliditetom, njihova djeca češće mogu razviti psihosomatsku simptomatologiju. Bolest im služi i kao obrambeni mehanizam kojim se oslobađaju stresa i osjećaja krivnje te je opravdanje za smanjeni angažman oko roditelja. S obzirom na vrstu i stupanj invaliditeta roditelja i njihove specifičnosti funkcioniranja, očekuje se da se djeca, koja o njima brinu, adaptiraju na roditeljske zahtjeve i potrebe uz visok stupanj empatije i emocionalne kompetencije. Djeca najčešće brinu o roditeljima kojima su dijagnosticirani: motorički poremećaji, oštećenja vida, oštećenja sluha, koronarne bolesti, rak, dijabetes i psihički poremećaji. Ovisno o stupnju i vrsti invaliditeta roditelja, djeca usvajaju specifične komunikacijske vještine i znanja, zabrinuti su za roditeljsko zdravlje, paze da ne "uzrujaju" roditelje, mogu biti uskraćeni za sretno, bezbrižno djetinjstvo, često su izloženi kontinuiranom stresu, često su uskraćeni u zadovoljavanju vlastitih razvojnih potreba te afirmiraju iscrpljenost adaptacijskih potencijala pa im je potrebno psihoterapijsko praćenje.

dijete, roditelj s invaliditetom, psihosomatski simptomi, emocionalni poremećaji, stres

nije evidentirano