hrvatski

Benjaminov pripovjedač, ili o političkoj filologiji

U svome izlaganju polazim od zapažanja da pripovjedna teorija Waltera Benjamina, koju razvija u glasovitoj studiji o pripovjedaču iz 1936. godine, odgovara autorovu ranijem pristupu baroknoj žalobnoj igri (Trauerspiel), u Porijeklu njemačke žalobne igre (Ursprung des deutschen Trauerspiels, 1916–1925). Benjaminov moderni pripovjedač, primarno onaj u romanu, odgovara njegovu ranijem opisu žalovatelja ; Benjaminov pak predmoderni pripovjedač, ujedno kazivač, koji u modernosti svejedno istrajava, odgovara autorovim ranijim opaskama o melankoliji. Štoviše, stječe se dojam da tek u studiji o pripovjedaču Benjamin računa na distinkciju između žalovanja i melankolije koja u knjizi Trauerspiel ostaje nedorečena ; to se osobito vidi u dionicama iz 1936. u kojima razmatra smrt kao pripovjednu funkciju. Iz toga proizlazi dvoje: prvo, da bez pripovjedne teorije nema funkcionalnoga razumijevanja žalovanja i melankolije, pa onda ni razumijevanja intelektualnoga intervala u kojem se formira modernost, i drugo, da je moderna pripovjedna teorija ujedno i teorija afekta. Najzad, kako su žalovanje i melankolija Benjaminu prije svega aspekti izvjesne političke teologije, njegova studija o pripovjedaču prolegomena je za filologiju koja ima biti korektiv za političku teologiju i koja ne može biti nego politička filologija. To je pozicija koju u etnologiji i antropologiji možda najdosljednije razvija Claude Lévi-Strauss u Tužnim tropima (Tristes Tropiques, 1955) i s obzirom na pripovjednu teoriju na kojoj inzistira i na teoriju afekta u podlozi svoje antropološke formacije.

Walter Benjamin, žalobna igra, tragedija, pripovjedač, roman, modernost

nije evidentirano