hrvatski

Djeca s teškoćama u inkluzivnom vrtiću i školi

Djeca i učenici s teškoćama su oni kojima je u odgoju i obrazovanju potrebna posebna podrška, kako odgojitelja i učitelja, tako i stručnih suradnika, ali i vršnjaka, te roditelja. Svakako traže posebnu podršku, potreban im je poseban pristup u odgojno-obrazovnoj sredini, metodička ili sadržajna prilagodba kako se teškoće ne bi manifestirale u tolikoj mjeri da djeluju na školski uspjeh. Djeca i učenici s teškoćama dugi niz godina bili su institucionalizirani i marginalizirani u društvu. Razvojem svijesti društva o vrijednosti svakog pojedinca javlja se inkluzija kao pokret u okviru socijalnog modela. Djeca s teškoćama uključena su u sve oblike odgojno- obrazovnog rada u redovitom vrtiću i/ili školi u RH. Međutim, iako su stvorene pretpostavke za inkluziju, (zakonski okvir, modeli školovanja, diferencirani kurikulumi, angažiranost suradnika, treći odgojitelj, pomoćnik u nastavi) još uvijek nailazimo na brojne nedoumice i nesuglasice. Pokazalo se kako djeca s teškoćama u našoj odgojno-obrazovnoj praksi stvaraju problem zbog odgojiteljevog i učiteljevog osjećaja nekompetentnosti, pa mu je svako dijete s teškoćama svojevrsni izazov. Stoga je i neizostavno reći kako rad s djecom i učenicima s teškoćama zahtijeva cjeloživotno obrazovanje odgojitelja i učitelja, uključujući seminare, dodatne edukacije, te kontinuirano praćenje stručne i znanstvene literature. Specifičnost područja ističe potrebu poznavanja uzroka oštećenja, metodiku rada u razredu, korištenje brojnih specifičnih nastavnih pomagala, a osim stručnih, razvijene i socijalne kompetencije, kako bi se spriječile možebitne emotivne i socijalne teškoće djece i učenika s teškoćama. Naime, nerijetko djecu s teškoćama vršnjaci izoliraju iz svoga okruženja, što na njih izrazito negativno djeluje. To posebice dolazi do izražaja tijekom adolescencije kad su druženja s vršnjacima najintenzivnija. Odgojitelji, a posebice učitelji se gotovo svakodnevno susreću s brojnim problemskim situacijama, te neki ističu kako nisu kompetentni rješavati složene situacije u inkluzivnom odgojno-obrazovnom okruženju. Ako su djeca s teškoćama predstavljena samo kao djeca s poremećajima, onda možemo reći da često nerealno ocjenjujemo vrijednost njihovih dostignuća i previše ih ograničavamo ili štitimo umjesto da im dajemo poticaj pri izvođenju različitih aktivnosti. Još oprezniji moramo biti prilikom korištenja izraza s kojima u svakodnevnom životu označavamo dijete koje nije uspješno u učenju. Školski neuspjeh predstavlja samo jednu dimenziju, a djeca neuspjeh doživljavaju i na socijalnom i emotivnom području. A, upravo je to područje u kojem dolazi do izražaja kompetencija odgojitelja i učitelja u radu s djecom koja imaju teškoće. Dobra praksa u učenju djece s teškoćama ovisi o brojnim faktorima, a angažman odgojitelja i učitelja jedan je od najvažnijih. Stavovi odgojitelja i učitelja prema djeci i učenicima s teškoćama u njihovim odgojnim skupinama i razredima općenito snažno utječu na socijalni status tih učenika u razredu. Nažalost, oni mogu biti i negativni i prenose se na ostalu djecu. Veće mogućnosti uspješne socijalizacije kroz uspješnije uključivanje u odgojno-obrazovne ustanove djeci pružaju odgojitelji i učitelji koji prema njima ne iskazuju negativne stavove. Isto tako, odgojitelji i učitelji moraju biti usmjereni na timski rad sa stručnim suradnicima i roditeljima, a njihovo zanimanje postavljeno u kontekst cjeloživotnog obrazovanja što podrazumijeva stalni stručni razvoj i angažman u procesu napredovanja. Nova paradigma inkluzivnog odgoja i obrazovanja temelji se na različitosti kao bogatstvu, a ne nedostatku. Priznavanje i prihvaćanje različitosti, jednostavno nije dovoljno. Treba je uvažavati. A, sudionici inkluzivnog odgoja i obrazovanja nisu samo učenici s teškoćama i njihovi učitelji, već i svi ostali učenici u razredu i školi. Živeći u razredu i školi s učenicima koji imaju teškoće, kod drugih učenika se razvija socijalna osjetljivost, empatija i suživot u zajednici različitih. Kad se riješimo predrasuda da djeca s teškoćama trebaju zadovoljiti programski minimum, kad ih prestanemo sažaljevati, ili što je još gore, kad ih prestanemo kažnjavati slabim ocjenama zbog nemira, ružnog rukopisa, dugog slovkanja ili nepravilnog izgovora, kada mislimo da su dobri, jer su povučeni i potišteni i ne remete disciplinu u razredu, kad shvatimo što znači neprepoznavanje i neuvažavanje teškoće koja zbog naše nekompetentnosti i neadekvatnog metodičkog pristupa, rezultira školskim neuspjehom, moći ćemo reći da provodimo inkluzivni odgoj i obrazovanje. Ta nova paradigma inkluzivnog odgoja i obrazovanja, temeljena na novim metodama i pristupima u ozračju humanističkih odnosa, kao i njezine najvažnije segmente elaborirane su u ovom udžbeniku. Udžbenik će svakako biti pomoć odgojiteljima i učiteljima. Prvenstveno, kako bi detektirali teškoću, ali i da bi znali ispravno postupiti, te pripremiti ostalu djecu u vrtiću i školi, te njihove roditelje. Podijeljen je u 12 poglavlja koje obuhvaćaju sadržaje o povijesti odgoja i obrazovanja djece s teškoćama, sudionicima inkluzivnog odgoja i obrazovanja, zakonskim odredbama, vrste podrške i primjerenih oblika školovanja djece s teškoćama u redovitom školskom sustavu, zatim opis svake pojedine teškoće. O samoj etiologiji teškoće navedeni su samo neki elementarni pojmovi, a naglasak je uglavnom na metodama rada odgojitelja i učitelja. Stoga su u nekim poglavljima prikazani i primjeri iz prakse .

djeca s teškoćama, inkluzivna škola, kompetencije učitelja i odgojitelja

nije evidentirano