hrvatski

Promjena granica 1918. i hrvatska arhitektura – novi centri, novi uzori, novi stilovi

Raspad Austro-Ugarske označio je prekid ne samo političkih već velikim dijelom i kulturnih i gospodarskih veza koje su stoljećima postojale na teritoriju podunavske Monarhije. Prijelom se jasno odrazio i na polju arhitekture, što se osobito zorno može uočiti u promjeni mjesta odlaska na školovanje hrvatskih arhitekata. Do 1918. glavna je odrednica školovanja bio Beč, na prvom mjestu tamošnja Visoka tehnička škola i/ili Akademija likovnih umjetnosti. Neusporedivo rjeđe, iako je Hrvatska bila dio istočnog, ugarskog dijela Monarhije, hrvatski su se arhitekti odlazili školovati u Budimpeštu, prvenstveno zbog jezične barijere. Izbor je rijetko padao i na druge srednjoeuropske visoke škole, u Pragu, Karlsruheu, Münchenu i drugdje. Nakon 1918. i uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca niti jedan važniji hrvatski arhitekt neće se više školovati u Budimpešti, a i Beč postaje sve manje važno mjesto školovanja (zadržava određeni ugled još samo 1920- ih). Sve veću važnost dobivaju s druge strane ključni novi kulturni centri međuratne Europe: Berlin, Dresden, Prag i ponekad Pariz. Promjena mjesta školovanja dovodi i do jačanja utjecaja na hrvatsku arhitekturu s područja Njemačke, Čehoslovačke i Francuske. Ključan diseminacijski kanal, uz mjesto školovanja, postaju i stručni arhitektonski časopisi, monografske publikacije i arhitektonske izložbe s ovih područja. Promjena državnog okvira snažno je utjecala i na diseminaciju ideja s drugim prostorima unutar Jugoslavije. Snažan je utjecaj Ljubljane, gdje djeluje jedan od najvažnijih arhitekata Europe prve polovine 20. stoljeća, Jože Plečnik, te Beograda zbog uloge ovoga grada kao političkog centra države. Budući da je Zagreb neposredno nakon utemeljenja Kraljevine SHS bio najvažniji gospodarski, kulturni i obrazovni centar u državi, zagrebačka arhitektonska scena jače je utjecala na beogradsku, negoli beogradska na zagrebačku. Naime, zahvaljujući okolnosti da se u Zagrebu 1919. osniva Tehnička visoka škola velik broj budućih arhitekata ne samo iz Hrvatske već i čitave Jugoslavije završava svoje studije u Zagrebu čime ovaj grad postaje važno mjesto diseminacije novih trendova u arhitekturi u ostatku nove države. Konačno, za razliku od situacije u Beogradu, ruski arhitekti koji su imigrirali u Jugoslaviju imali su tek manji utjecaj na zbivanja u zagrebačkoj i općenito hrvatskoj arhitekturi. U Zagrebu i ostatku Hrvatske uz mlađe arhitekte koji se vraćaju nakon školovanja iz spomenutih (srednjo)europskih centara, istodobno djeluje i cijeli niz starijih arhitekata. Sve je to učinilo hrvatsku arhitekturu 1920-ih pa i početka 1930-ih, prije negoli je internacionalni stil uniformirao arhitektonski jezik, iznimno raznolikom. Javlja se art-deco, modernizirani (neo)historicizam (odnosno na prvom mjestu neoklasicizam), rana moderna, utjecaji češke kubističke i njemačke ekspresionističke arhitekture, a od 1930-ih i nizozemskog De Stijla, spomenutog internacionalnog stila te arhitekture fašističko-nacističkih režima. Usprkos okolnosti da je riječ o vremenu kada bujanje nacionaliz(a)ma doživljava jedan od svojih vrhunaca, hrvatska se arhitektura okrenula na prvom mjestu internacionalnim stilovima, a težnje za stvaranjem specifičnog nacionalnog izraza, koje su karakteristične za veći broj europskih zemalja toga vremena, jedva da se javljaju. Cilj je ovoga izlaganja pokazati kako se promjena državnog okvira 1918. odrazila na arhitekturu Zagreba. Prikazat će se općenite karakteristike hrvatske arhitekture toga razdoblja, njezina stilska raznolikost i glavni protagonisti, te kako se utjecaj države i lokalnih organa vlasti odrazio na arhitektonsku produkciju. Zbivanja na polju arhitekture nastojat će se kontekstualizirati sa širom političkom i društvenom situacijom.

Hrvatska, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, arhitektura

nije evidentirano