hrvatski

Barokne palače u Varaždinu: reprezentativna stambena i javna arhitektura 17. i 18. stoljeća

Palače 17. i 18. stoljeća u Varaždinu najveći su i najkvalitetniji fond gradske svjetovne arhitekture baroknog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. U ovoj knjizi proučavaju se njihova razvojna, oblikovna i stilska obilježja u kontekstu hrvatske i srednjoeuropske barokne arhitekture. Težište je na analizi procesa i okolnosti izgradnje varaždinskih palača te njihovu tipološkom određenju prema prostornim i oblikovnim značajkama. Varaždin je u rano moderno doba jedan od najvećih hrvatskih gradova, a sukladno tome, prolazi uobičajene urbanističke preobrazbe kao gradovi srednje Europe. Od izgradnje tvrđave u 15.i 16. stoljeću, kada se formira i gradsko tkivo s planimetrijom ulica i blokova, preko jakog regionalnog središta u 17. stoljeću, s još uvijek dominantnom koncentracijom života i izgradnjom unutar zidina grada, dakako, zbog turske opasnosti, pa sve do mirnodopskog 18. stoljeća, kada dolazi do rastvaranja grada prema vanjštini, postupnom razgradnjom zidina, te podizanjem kuća i palača u njegovim podgrađima. Iako razvoj grada u mnogo aspekata određuju crkveni redovi koji podižu samostanske sklopove s crkavama (isusovci, franjevci, kapucini, uršulinke), za svjetovnu je izgradnju ključna koncentracija političke vlasti, radi čega se podižu javne zgrade, administrativna sjedišta, a plemići upravo u Varaždinu odabiru graditi vlastite kuće za stanovanje. Kvaliteta stambene izgradnje odraz je financijske mogućnosti vlasnika i naručitelja, pa kao investitore prvo nalazimo poznate plemićke obitelji (Erdödy, Drašković, Patačić), a s vremenom trgovce, obrtnike i činovnike (Czindery, Petković, Herzer) koji stječu bogatstva te žele iskazati svoj status izgradnjom kuća po uzoru na plemićke domove. Pod terminom palača stoga podrazumijevamo veliku gradsku kuću, građenu za istaknutog naručitelja, koja se svojom prostornom organizacijom i izgledom ističe u odnosu na standardnu građansku arhitekturu, na način da je projektirana za udobno stanovanje, a svojom veličinom, položajem i artikulacijom značajno sudjeluje u kreiranju urbanističke slike grada. Pri uspostavi tipologije arhitekture palača, uzete su postavke Carla Giulija Argana, prema kojima se utvrđivanje arhitektonskog tipa temelji na činjenici da postoji niz građevina koje su formalno i funkcionalno srodne, a obrazac je izveden iz skupine formalnih varijanti na zajednički temeljni oblik. Tako su u kontekstu prostorne organizacije varaždinskih palača uočena dva osnovna načela, utemeljena na distribuciji prostorija u odnosu na osnovnu komunikaciju, a to su nizanje i grupiranje. Ranije načelo je nizanje, koje se kod jednokrilnih građevina ostvaruje na način da su prostorije prizemlja nanizane uz osovinski položenu vežu koji je povezivala ulicu i dvorište, a na katu u njegovoj osi hodnik iz kojeg se ulazi u prostorije. Ovakva je organizacija bila određena karakterističnim dugačkim i uskim parcelama položenima kraćom stranom uz ulicu, koje dominiraju u urbanističkoj matrici gradova tijekom srednjeg vijeka, a zadržavaju se katkad sve do 18. stoljeća. U Varaždinu i Hrvatskoj niz takvih primjera sačuvan je iz 17. stoljeća, a nalazimo ga kod palače Patačić (1669.) i palače Wassermann- Kreuz. Kod višekrilnih građevina, javlja se drugi tip prostorne organizacije nizanjem, koje se također realizira s obzirom na format parcele. U 16. i 17. stoljeću dolazi do okrupnjavanja parcela, koje su sada prema ulici položene svojom dužom stranom. Novi objekti koji se na njima podižu smješteni su glavnim krilom uz ulicu te lateralnim krilima prema dvorištu. Porijeklo ovakvog tipa organizacije seže u Italiju do firentinskih palača 15. stoljeća, a njegova se pojava u srednjoj Europi može povezati s dolaskom talijanskih majstora u 16. stoljeću. Tlocrt je zasnovan na pravokutnom ili kvadratnom obliku s četiri krila koja zatvaraju unutrašnje dvorište, pri čemu krila čine jednostruki nizovi prostorija uz arkadni hodnik. Takvom je organizacijom obilježen početak izgradnje reprezentativne stambene arhitekture. U Varaždinu će ona kontinuirati kroz čitavo 17. i 18. stoljeće pa sve do početka 19. stoljeća te će biti karakterističan za palaču Prašinski Sermage (17.-18. st.), palaču Patačić-Puttar (18. st.), palaču Drašković (17. st., obnovljena sredinom 18. st.), palaču Erdödy (prije 1765.) i palaču Erdödy-Oršić (1805.). Bitna novina koju je donijelo barokno doba, a povezana je s potrebom za funkcionalnijim i udobnijim životnim prostorom, u arhitekturi palača značila je formiranje grupa prostorija organiziranih poput stanova. Njihove su najranije pojave u Francuskoj u 17. stoljeću, u arhitekturi pariških gradskih palača, tzv. hotela (hotel particulier), dok se Beču javljaju osamdesetih i devedesetih godina 17. stoljeća, a u drugim austrijskim gradovima nešto kasnije. U Varaždinu se zapažaju tek u drugoj polovici 18. stoljeća, ali na većem broju palača: pavlinski majur (1760.), palača Zagrebačkog kaptola (1760.-63.), palača Petković (oko 1767.), palača Varaždinske županije (1769.), palača Keglević (1774.-75.), Hinterholzer (1771.-72.), Janković (oko 1775., nadogr. u 19. st.), Herzer (1791.-95.) i Eggersdorfer (oko 1807.). Stariji i mlađi tipovi prostorne organizacije palača vremenski se isprepliću, ali se općenito može zaključiti da je renesansno doba polazište razvoja palača koje imaju prostorni niz, dok je barokno doba za one koje imaju prostornu grupu. Tipologija, svakako, nije bila čvrsto fiksirana samo za obrasce stambene arhitekture, već se koristila za javne i druge svjetovne zgrade. Upravne su zgrade mogle sadržavati i stambeni prostor činovnika koji je obnašao funkciju, a taj je prostor bio organizacijski uklopljen u tlocrt na način da čini njegov najvažniji dio, kao što pokazuje primjer palače Varaždinske županije. Osim prostorne organizacije, pročelja također pokazuju na izvjesne tipološke obrasce, koje su uglavnom invencija baroknog razdoblja, a riječ je o raščlambi rizalitima. Taj je princip raščlambe utemeljen, prema Christianu Norberg-Schulzu, na dominaciji i subordinaciji elemenata, koja se očituje na razini cjelokupnog volumena, pojedinih njegovih segmenata, ali jednako i u dekoraciji, pri čemu pročelje redovito ima reprezentativni karakter, bogato je urešeno i predstavlja vizualni identitet ne samo zgrade, nego i ulice i trga. Pročelja mogu imati jedan ili tri rizalita, što je slučaj kod većine obrađenih palača, dok u Varaždinu izostaju dvorizalitna rješenja. Osim rizalita, kao element naglašavanja javlja se erker i to kao ugaoni aksijalni istak dviju uglovnica, palače Patačić i Patačić-Puttar. Izdvojeni slučaj u koncepciji raščlambe predstavlja gradska vijećnica s tornjem, koja je u osnovi građevina 15. stoljeća, ali se u 18. stoljeću nadograđuje te dobiva izgled reprezentativne palače, pri čemu toranj preuzima ulogu najvažnijeg elementa raščlambe. Koncepti prostornih i oblikovnih rješenja varaždinskih palača, unatoč tome što su ostvareni u tada najvećem gradu kontinentalne Hrvatske, nisu proizvod lokalne sredine, nego zbir različitih arhitektonskih iskustava koje nalazimo drugdje u Hrvatskoj te izvan njenih granica. Više stotina godina pod habsburškom vlašću, sjeverozapadna je Hrvatska bila pod utjecajima obližnje Štajerske, u političkim, gospodarskim i kulturnim sferama. Djelovanje štajerskih majstora – arhitekata, graditelja i umjetnika, imalo je presudnu ulogu u arhitekturi i umjetnosti u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Od dolaska vojnih graditelja u 16. stoljeću, prvo radi gradnje i obnova tvrđava, a kasnije i onih iz većih radionica Graza i Maribora, angažiranih za crkvene i privatne narudžbe, imao je utjecaj na domaće graditeljske cehove te značio prenošenje i razmjenu iskustava oblikovne i tehničke prirode, a koja su snažno vidljiva u arhitekturi varaždinskih palača 17. i 18. stoljeća.

arhitektura, barokna arhitektura, stambena arhitektura, Varaždin, 17. stoljeće, 18. stoljeće, barok, klasicizam, naručitelji, palače, kuće, prostorna organizacija, pročelja, tipologija

nije evidentirano