hrvatski

Kristijanovićeve kajkavske prerade Ezopa. Raščlamba devet parova basni iz Danice zagrebečke i Ezopuševih basni pohorvačenih

U radu se uspoređuje devet parova kajkavskih obrada Ezopovih basni. Preradio ih je Ignac Kristijanović, posljednji borac za kajkavski književni jezik, a objavio u kajkavskom kalendaru Danica zagrebečka (1842– 1848) i u knjizi Ezopove basne pohorvačene (1843). Već je na prvi pogled vidljivo da su basne objavljene u knjizi kraće, a Olga Šojat navela je sadržajne i stilske razlike između basni iz Danice i knjige, dok je Joža Skok naglasio kako kraće basne imaju više kajkavskih elemenata. Prva tvrdnja zahtijevala je sadržajnu i strukturnu analizu, a druga jezičnu usporedbu dviju vrsta basni na svim jezičnim razinama. Analizi strukture i sadržaja pristupilo se sa stajališta teorije recepcije koja je usmjerena na čitatelja knji-ževnog djela. Basne su analizirane metodom usporedbe, a na promatrane su sastavnice primijenjena saznanja teoretičara i povjesničara basne. Teorijski okvir jezične analize korpusa čini povijesna sociolingvistika, koja jezične probleme nastoji uklopiti i promatrati u širem društveno- povijesnome kontekstu. Kombinirajući navedene metode (analiziramo varijantnost na inačicama teksta istoga autora / prevoditelja / prerađivača objavljene u različitim izdanjima i unutar vremenskoga okvira od nekoliko godina), nastojali smo odgovoriti na pitanje koliko se Kristijanovićev jezik u knjižici basni razlikuje od onoga u Danici te potvrditi ili opovrgnuti spomenutu Skokovu tvrdnju kako je u kalendaru Kristijanović štokavizirao svoje tekstove. Raščlamba strukture i sadržaja devet parova basni dovela nas je do zaključka o naglašenu fabuliranju dužih inačica iz Danice. Nju je Kristijanović postigao zamjetnom uporabom dijaloga, mjestimičnom ironijom stvorenom upravo dijaloškim dionicama, podrobnijim opisima i najavama okolnosti radnje te raznim konkretizacijama, tipičnima za narodnu bajku i pripovijetku. Držimo da je cilj takvoga naglaska na gradnji fabule privlačenje nesofisticirane publike, one koju treba animirati i čiju pažnju treba zadržati. Raščlamba provedena na jezičnoj razini pokazala je da jezik Kristijanovićevih basni, i onih objavljenih u samostalnoj knjižici i onih iz Danice, ima obilježja tipična za kajkavski književni jezik 19. st. Usporedbom s jezičnim osobinama drugih Kristijanovićevih djela utvrdili smo da se analizirani tekstovi uklapaju u njegov opus. Istom smo usporedbom ustanovili i da se neke jezične osobitosti (van, dan) jezika basni ne mogu interpretirati kao štokavizacija teksta jer su prisutne na razini čitavoga autorova opusa. Istraživanje je pokazalo da je Kristijanović priređujući basne objavljene u Danici, nerijetko birao književnokajkavske elemente (npr. futur tvoren s pomoćnim glagolom hoteti, na leksičkoj razini izbor riječi lisica) kojima je svoje tekstove činio pristupačnijima i govornicima drugih narječja. Poznajući oštre Kristijanovićeve stavove o ilircima i njihovoj jezičnoj koncepciji, smatramo da unošenje takvih elemenata nikako nije znakom autorova prihvaćanja ilirskih stavova ili književnoga jezika štokavske osnovice, već je eventualno riječ o pokušaju širenja čitateljske publike.

Ignac Kristijanović, Ezop, basne, kajkavski književni jezik, štokavizacija, povijesna sociolingvistika, teorija recepcije, implicitni čitatelj

nije evidentirano