hrvatski

Bibinje za austrijske uprave

Bibinjska povijest 19. stoljeća dijelila je sudbinu austrijske pokrajine Dalmacije. Procesi modernizacije bili su iznimno usporeni, a obilježavali su ih kasni počeci opismenjavanja te stagnantna društvena i gospodarska struktura. Modernizacija se kapilarno širila u tkivo seoskog života putem modernog katastra, pučkog školstva, regrutacije, ali i rudimentarnih oblika zdravstvene zaštite. Rezultat toga ogledao se u demografskoj tranziciji i porastu stanovništva jer se u 80 godina (1830. – 1910.) stanovništvo povećalo s 294 na 811 stanovnika, odnosno 2, 76 puta. U procesu nacionalnih integracija koji karakterizira 19. stoljeće, bibinjsko je stanovništvo u zadnjoj četvrtini toga stoljeća prihvatilo proces uključivanja u hrvatsku naciju. Taj se proces odvijao zahvaljujući mjesnom župniku don Marku Sikiriću, lokalnom imućniku Mihovilu Španiću te nešto kasnije i učitelju Tomi Buliću. Može se slobodno utvrditi da su Bibinjci objeručke prihvatili taj proces što je vidljivo u brojnosti članova bibinjskog Hrvatskog sokola kao i masovnom sudjelovanju u izbornom procesu u okviru Stranke prava. Naravno, takvo isticanje hrvatstva za posljedicu je imalo još jaču opreku grad-selo jer je u gradu Zadru kao i u općinskoj upravi na vlasti bila Talijanska stranka. Može se pretpostaviti s priličnom dozom sigurnosti da je odlučno bibinjsko isticanje hrvatstva za austrijske uprave bilo jedan od razloga zašto Rapalskim ugovorom iz 1920. mjesto Bibinje nije pripalo zadarskoj enklavi, tj. Kraljevini Italiji, nego je postalo pogranično naselje Kraljevine SHS.

Bibinje, austrijska uprava, modernizacija, stanovništvo, politički život

nije evidentirano