hrvatski

Lektira - iskustva odraslih s disleksijom tijekom obrazovanja

Lektira je važan dio nastave Hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama. Rezultati brojnih istraživanja upućuju na to da učenici većinom imaju negativna mišljenja o programu školske lektire (Jerkin, 2012 ; Novaković i Medić, 2011). Osobe s disleksijom imaju teškoće u točnom i prepoznavanju riječi, dekodiranju i pisanju, a jedno od najčešćih obilježja njihovog čitanja je povećani vremenski utrošak što se očituje u čestoj potrebi za ponovnim čitanjem teksta jer ga nisu razumjeli (BDA, 1989 ; Lenček, 2012). Zbog svega navedenog osobe s disleksijom nerijetko zahvaćaju teškoće i manjak motivacije pri čitanju lektire (Boras, 2021). Upravo iz toga razloga cilj je ovog istraživanja dobiti uvid u iskustva s lektirom odraslih osoba s disleksijom tijekom njihovog obrazovanja. Uporabljena je metoda fokus skupina. Uzorak sudionika uključio je četiri odrasle osobe s disleksijom (Ž = 3, RKD = 21-24 godine). Materijal oblikovan za potrebe istraživanja sastojao se od pitanja podijeljenih u nekoliko tematskih cjelina: opći podaci, dijagnoza, čitanje lektire, obrada lektire, državna matura - esej iz Hrvatskog jezika, osvrt na lektiru iz današnje perspektive i čitanje u današnje vrijeme. Tijek fokusne rasprave bilježio se audiozapisom koji je naknadno transkribiran za potrebe analize podataka. Svi sudionici ističu da im je produljeno vrijeme najkorisnija prilagodba. Suprotno nalazima brojnih istraživanja o korisnosti grafičkih prilagodbi teksta za osobe s disleksijom (Zikl i sur., 2016 ; Rello i Baeza-Yates, 2017), sudionici ovog istraživanja ne smatraju ih učinkovitima. Pri obradi lektire najviše su koristili kratki sadržaj. Smatraju da bi se trebalo usmjeriti prema čitanju kraćih djela suvremenije tematike te drugačijem načinu obrade lektire (filmovi, umne mape, dramska obrada i sl.). Pripreme za ispit državne mature iz Hrvatskog jezika prisjećaju se kao izrazito dugotrajnog procesa, a navode da im je najviše pomoglo čitanje prijašnjih eseja i kratkih sadržaja. Gotovo su svi imali prilagodbe na ispitima državne mature. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da odgojno-obrazovni sustav u Hrvatskoj nije ujednačen niti je u potpunosti spreman odgovoriti na odgojno- obrazovne potrebe osoba s disleksijom. Također, iskustva sudionika u ovom istraživanju daju naslutiti da se, unatoč njihovoj dostupnosti, u odgoju i obrazovanju u Republici Hrvatskoj ne iskorištavaju dostupne metode i resursi (zvučne knjige, tehnološka pomagala, jednostavan jezik i sl.).

lektira, ; disleksija ; odgoj i obrazovanje ; prilagodbe

nije evidentirano