hrvatski

Deindustrijalizacijska umjetnost kao refleksivna nostalgija

U izlaganju namjeravamo propitati koncepte deindustrijalizacijske umjetnosti i refleksivne nostalgije na primjerima sisačkih umjetnika Gorana Devića, Marijana Crtalića i Marka Tadića, koji se u svojim filmskim radovima bave procesima i posljedicama propadanja industrije u gradu Sisku. Koncept deindustijalizacijske umjetnosti djelomično se oslanja na koncept Sherry Lee Linkon (2018) o deindustrijalizacijskoj književnosti kao onoj koja istodobno otkriva s čime se radnička klasa postindustrijskog društva suočava i bori, ali i pokazuje žilavost i otpornost pojedinaca i zajednice da preživi ekonomsku tranziciju i egzistencijalnu propast. Refleksivnu nostalgiju preuzimamo od Svetlane Boym (2010) koju ona definira kao nostalgiju koja je istodobno kritična i čeznutljiva i koja industrijalizaciji i deindustrijalizaciji ne prilazi kao fiksnim ili jednoznačnim fenomenima. Zato i radovima nekolicine sisačkih umjetnika prilazimo kao refleksivnim kulturnim tekstovima u kojima se umjetnički prorađuje industrijska prošlost Siska ; oni su (re)akcija na sadašnju transformaciju života i rada s kojom se susreću stanovnici ovog deindustrijaliziranog grada, ali su i umjetnička vizija što je Sisak mogao biti, odnosno što bi mogao biti. Novi estetski krajolik koji se stvara u filmskom mediju, bilo kao dugometražni dokumentarni film (Dević), kratki eksperimentalni film (Tadić) ili kratki dokumentarni film (Crtalić), krajolik je postutopije kojeg ovdje tretiramo kao vizualni izvor za etnografiju deindustrijalizacije.

deindustrijalizacijska umjetnost ; refleksivna nostalgija ; Sisak ; etnografija deindustrijalizacije

nije evidentirano