hrvatski

Neke dojmljive kolokacije u nadgrobnom govoru Nikole Modruškoga za Pietra Riarija (1474.)

Nikola, biskup Modruški (Nikola Majin, Kotor oko 1425. – Rim, 1480.) sastavio je nadgrobni govor za kardinala Pietra Riarija, nećaka pape Siksta IV. i iznimno važnog papina političkog pomagača, preminulog 5. siječnja, sahranjenog 18. siječnja 1474. u Rimu. Broj izdanja i prijepisa govora ukazuje na njegovu uspješnost. Ovaj rad istražuje dojmljive kolokacijske sveze u Nikolinu govoru koje su potvrđene u više drugih tekstova, te se ne može tvrditi da ih je autor preuzeo iz jednog određenog izvora. Donosimo jedanaest takvih sveza s paralelama u latinskim tekstovima nastalim kako prije, tako i nakon 1474 ; istražili smo još trinaest kolokacija, čiji popis također donosimo, ali bez dokumentacije. Tekstovi u kojima se nalaze kolokacije iz govora za Riarija potječu od antičkih, srednjovjekovnih i novovjekovnih autora ; od poznatih latinista (Ciceron, Seneka, Toma Akvinski, Petrarca, Leonardo Bruni, Francesco Filelfo, Guillaume Budé, Philipp Melanchthon, Marc-Antoine de Muret, Thomas Hobbes) kao i onih manje poznatih (uključujući i hrvatske ili s hrvatskim prostorima povezane latiniste Filipa de Diversisa, Stefana Fieschija, Jurja Dragišića) ; iz brevijara i rukopisnih zbirki himni kao i iz rječnika i gramatičkih priručnika. Sveze su dokaz jezične kompetencije Nikole Modruškog (kompetencije na razini koja je teže vidljiva današnjim čitaocima). Kolokacije su znak opće jezične prakse, općeg jezika kultivirane latinske komunikacije. Ona uključuje ne samo jezik knjiga i umjetničkih djela, već i govorni latinski, i latinski škole i jezičnih pomagala, liturgije i pobožnosti, administrativnih obrazaca. Ovaj uvid u »opće blago« jezičnog izraza Nikole Modruškog preduvjet je za uvid u njegov osobni doprinos jezičnoj umjetnini.

citiranje ; jezična kompetencija ; latinski jezik ; jezična opća mjesta ; ranonovovjekovlje ; renesansni humanizam

nije evidentirano