hrvatski

Stavovi Stjepana Matičevića o disciplinarnom svijetu

Stvaralaštvo hrvatskog filozofa i pedagoga Stjepana Matičevića (1880. – 1940.) sadrži i njegove stavove o disciplinarnosti, znači o paradigmi koja je prevladavala u znanosti njegova vremena. Ti stavovi bili su dvojake naravi. Naime, u brojnim je slučajevima pohvaljivao disciplinarnost, posebice iz perspektive nastojanja uspostave pedagogije kao znanosti. Osim toga, specijalizaciju je prepoznao kao neizbježnu znanstvenu stvarnost. Međutim, Matičević je tijekom gotovo čitavog svojeg znanstvenog djelovanja (1912. – 1940.) kritizirao disciplinaran svijet i to na tri načina. Prvo, iznosio je izravne primjedbe disciplinarnim i specijalističkim sklonostima. Drugo, zagovarao je metodološki paralelizam (paralelizam sredstava) u znanosti, a u svrhu pospješivanja spoznaje. Treće, predlagao je i prožimanje (kompliciranje i ispreplitanje) spoznaja i metoda iz raznih znanosti i disciplina. Iz toga proizlazi da je podržavao znanstvene paradigme koje su nastale tek tijekom druge polovice 20. stoljeća: multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. S obzirom na razdoblje u kojem je bilježio takve stavove, Matičevića je sasvim opravdano smatrati jednim od ranijih hrvatskih filozofa koji su u svojim djelima kritički promišljali o disciplinarnom svijetu.

Stjepan Matičević ; filozofija ; disciplinarnost ; multidisciplinarnost ; interdisciplinarnost

The work of the Croatian philosopher and pedagogue Stjepan Matičević (1880–1940) also contains his attitudes on disciplinarity, as it were, the paradigm that prevailed in the science of his time. Those attitudes were of dual nature. In fact, in many cases, he praised disciplinarity, especially from the perspective of the efforts to establish pedagogy as science. Besides that, he recognized specialization as an inevitable scientific reality. However, during nearly his entire scientific work, Matičević (1912–1940) criticized the disciplinary world, and he did that in a three-way manner. First, he made explicit objections to disciplinary and specialist tendencies. Second, he advocated methodological parallelism (parallelism of means) in science, with the aim to facilitate the acquisition of scientific knowledge. Third, he also suggested permeation (complication and intertwining) of knowledge and methods from various sciences and disciplines. Therefore, he supported scientific paradigms that emerged as late as the second half of the 20th century: multidisciplinarity and interdisciplinarity. Considering the period in which he recorded