hrvatski

Dorine glazbene vrste

U kratkome, ali iznimno plodnome četvrtstoljetnom razdoblju skladanja Dora Pejačević je postavila referentnu normu tradicionalnim glazbenim vrstama, od onih kojima je podarila prvijence u hrvatskoj glazbenoj povijesti (Koncert za glasovir i orkestar u g-molu, op. 33, 1913., Simfonija u fis- molu, op. 41, 1917.- ’18.) do onih dotad u domaćoj glazbenoj baštini zapostavljenih vrsta komorne i instrumentalne glazbe. U toj lokalnoj pionirskoj ulozi skladateljica je unutar vlastitoga opusa morala riješiti problem nepostojeće lokalne tradirane norme, ali i zadovoljiti samopostavljene kriterije opće relevantnosti kako bi ispunila zahtjeve glazbenih vrsta svojega vremena u širemu europskom kontekstu, istih onih vrsta koje su, tek što su fiksirale pojam klasičnosti, počele zapadati u sve veću krizu identiteta. Podijelivši njezine glazbene vrste u dvije skupine – one koje je imala prilike kroz duže razdoblje spontano razvijati (vokalne, komorne) i one u kojima je na zadane izazove odgovorila tek pojedinačnim opusima (simfonijske, koncertantne), u radu se raspravlja o generičkim pitanjima skladateljičina (osobito vokalnog) opusa, iz značajki kojega se mogu iščitati pokušaji njezina pozicioniranja u kontekstu klasične razvojne linije hrvatske i zapadnoeuropske glazbe. // The creative pathway of the Croatian composer Dora Pejačević (1885 – 1923) coincides with the maturation of the still intriguing concept of musical genre (Ger. Gattung) as a “traditional norm a composer should internalize in order to be able to step away from it or break it“ depending on “normatively fixed relationships between its extramusical function and technical compositional procedures, a norm that hence determines the interdependence of criteria of various dimensions“ (Dahlhaus 1974). In her short, but prolific creative period Pejačević showed an outstanding devotion to autonomous, instrumental musical genres, setting a local referential norm by composing the first Croatian piano concerto, one of two first modern symphonies and several national milestones of chamber and other instrumental music (Kos 2015). In her pioneering role the composer had to deal with the absence of local traditional norm, by establishing new musical genres in terms of national musical history at the time when these genres tended to experience an identity crisis in a wider European context. This chapter deals with the questions of generic features of Pejačević's compositional (particularly vocal) output as an attempt of her self-positioning within the framework of the classical line of development of Croatian and Western European music.

glazbena vrsta, klasično, norma, individuacija, hrvatska glazba

nije evidentirano