hrvatski

Pokret nesvrstanih kao treća strana u međunarodnim odnosima od 1961. do 1990.

Tema ovog rada je uloga Pokreta nesvrstanih u kreiranju i sudjelovanju u političkoj situaciji u međunarodnim odnosima u periodu od 1961. do 1990. godine. U samom radu se obrađuje period od početne Beogradske osnivačke konferencije pa sve do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća, odnosno do posljednje konferencije na kojoj je sudjelovala Jugoslavija, još u svojem punom sastavu sa svim svojim republikama, do Beogradske konferencije održane u rujnu 1989. godine, za čije je dovođenje konferencije u Beograd najzaslužniji bio Budimir Lončar, tzv. „Mister Non-Aligned“. Rad također prati i analizira okolnosti nastanka Pokreta i što je prethodilo stvaranju tzv. „treće strane“ u međunarodnim odnosima u doba Hladnog rata i hladnoratovske podjele na dva bloka u kojima je Tito u početku plovio s jedne obale na drugu, sve do pronalaska svojeg otoka u vidu stvaranja Pokreta kao neovisnog i vanblokovskog faktora u međunarodnim odnosima. Opisuju se i temeljna načela, principi, osnovne karakteristike i ciljevi Pokreta, te njegov razvoj, usponi i padovi, u doba od njegovog nastanka do pred sam pad Berlinskog zida i raspada blokovske podjele svijeta. Nadalje, u radu će se kronološki prikazati sve konferencije Pokreta, sa svim svojim značajkama, bitnim govorima državnika, rezolucijama i zaključcima. Pobliže će se predstaviti sama uloga Jugoslavije i njene glavne „persone“, Josipa Broza Tita, u stvaranju Pokreta, te velikog utjecaja koji je imala Jugoslavija na njeno kormilarenje kroz navedeni period, pogotovo u Titovo doba. Vanjska politika Jugoslavije se nije uvelike razlikovala od politike koju je vodila kroz Pokret, tako da se može smatrati kako je Pokret, u kojemu je Jugoslavija imala veliki utjecaj, zapravo bio produžena ruka za vođenje svoje vanjske politike i svojih vanjskopolitičkih interesa. Također, opisuje se i percepcija Pokreta iz očiju Zapadnog i Istočnog bloka, analizirajući tekstove raznih autora većinom Sovjeta i Amerikanaca koji se nisu previše bavili konferencijama i sastancima u zemalja trećeg svijeta u 50-im godinama, ali su se nakon Beogradske konferencije sve više zainteresirali o „trećem putu“ zemalja članica Pokreta.

Nesvrstanost, pokret, koegzistencija

nije evidentirano