hrvatski

Trumpov populizam i njegov utjecaj na transatlantske odnose

Naglim porastom podrške populističkim akterima u liberalnim državama Zapada, pojavila se sumnja u otpornost međunarodnog liberalnog poretka da se odupre autoritarnim silama koje nastoje „iznutra“ destabilizirati demokratske sustave u Sjedinjenim Državama i Europi. Posljedično, intenzivirao se skepticizam prema svrsishodnosti i učinkovitosti transatlantizma kao „osnove suradnje“ koja počiva na međusobno dijeljenim sociokulturnim vrijednostima i na zajedničkoj odanosti država Zapada prema liberalnim načelima trodiobe vlasti, vladavini prava i zaštiti individualnih sloboda. Multilateralizam i suradnja u organizacijama poput NATO saveza i Europske unije ustupile su mjesto nativizmu i snažnim autoritarnim sklonostima usko vezanih s populizmom. U međunarodnom okruženju u kojem se glorificira realpolitik, odnosno, u „prirodnom stanju“ gdje država prioretizira ostvarenje nacionalnih interesa iznad kolektivne svrhe, ne može se očekivati nastavak „dobrosusjedske“ suradnje između Europe i SAD-a. Populizam se može smatrati (mikro)ideologijom koja dijeli društvo na dva antagonistička tabora – „pravedan narod“ i „korumpiranu elitu“. Populisti su politizirali akutno društveno nezadovoljstvo s konačnom svrhom poticanja straha i mržnje prema „povlaštenim“ članovima društva, što služi kao opravdanje za izglasavanje diskriminatorne politike prema marginaliziranim skupinama. Stoga, populisti su zaokupirali javni prostor i postali „glas agitiranog naroda“ u borbi protiv „namještenog sustava“, što je navelo moderne političke teoretičare da populizam počnu proučavati kao samostalnu političku doktrinu u okviru političkih znanosti. Problem se ogleda u tome što se populizam proučava na razini nacionalne politike, dok je zanemaren utjecaj populizma na međunarodne odnose. Stoga, glavni cilj rada predstavlja analiza dosega populističkih aktera u vanjskopolitičkom okružju, ali s izričitom usmjerenosti na transatlantske odnose. U samom radu, populistička se logika ilustrira kroz praktičnu moć thin-centered ideologije opisivanjem implikacija populizma na međunarodne odnose – politika moći Donalda Trumpa ; Brexit i unutarnji odnosi država članica EU ; ekonomski aspekti populističke mobilizacije i posljedice tzv. Velike recesije i pandemije COVID-19 na porast nezadovoljstva društva ; europska izbjeglička kriza i strah od gubitka europskog identiteta ; i u konačnici, porast anti-amerikanizma i anti-NATO stavova u Europi kao rezultante unilateralizma Sjedinjenih Država. Navedene političke anomalije svode se na populističku „anti-politiku“ – anti- pluralizam, anti-institucionalizam i anti- elitizam. Ujedno, populistička „anti-politika“ može objasniti pomak prema izolacionizmu i iliberalnom modelu vladavine u državama u kojima su populisti preuzeli vlast.

populizam, transatlantizam, međunarodni poredak, Donald Trump, NATO, EU.

nije evidentirano