hrvatski

Procvat zadarske umjetnosti u doba anžuvinske vlasti

Nakon sklapanja "Zadarskog mira" 18. veljače 1458. godine grad Zadar je ušao u polustoljetno razdoblje anžuvinske vladavine, koja se pokazala višestruko blagotvornom. Gradu je vraćen najveći dio njegove autonomije, a istaknuti pojedinci iz redova gradskog plemstva počeli su uzimati učešća i u državnoj politici, te se među njima najčešće biraju knezovi za ostale dalmatinske komune. Najvažnije je ipak to da je čvrsta povezanost s kopnenim zaleđem i nestanak mletačkih ograničavajućih dadžbina i monopola naglo oživila i unaprijedila privrednu djelatnost, donoseći novi polet i trgovini i zanatstvu. Stoga je druga polovina 14. stoljeća za Zadar vrijeme blagostanja, doba u kojem brojne plemićke obitelji stječu razmjerno velika materijalna sredstva, a obogaćuje se i nekolicina pučana. Također i crkvene institucije, uživajući nesmetano svoje zemljišne posjede, te zahvaljujući učestalijim legatima građana, ekonomski jačaju. Takva materijalna osnova brzo se odrazila i na izraziti procvat umjetničke djelatnosti, pa je posljednja četvrtina 14. stoljeća jedno od umjetnički najživljih razdoblja u tisućljetnoj povijesti zadarske komune. U to doba u Zadru se nastanjuju istaknuti umjetnici pridošli iz umjetnički razvijenijih talijanskih komuna: zlatar Franjo Antunov iz Milana, slikar Menegelo Ivanov de Canali iz Venecije, te kipar Pavao Vanucijev iz Sulmone. No, osim tih vodećih ličnosti dalmatinske umjetnosti 14. stoljeća, arhivski izvori bilježe čitavo mnoštvo umjetnika lokalnog podrijetla, ali i onih koji su u Zadar došli iz drugih komuna privučeni mogućnostima koje je cvatuća dalmatinska metropola u to doba pružala. Imena majstora zlatara i njihovih pomoćnika koji djeluju u zadarskim radionicama teško je pobrojati. Pored onih iz drugih dalmatinskih komuna, susrećemo došljake sa suprotne obale Jadrana (iz Pesara, Riminija, Ravenne, Padove), kontinentalne Hrvatske, pa čak i iz Njemačke i Francuske. Uz to, mnoštvo dječaka iz zaleđa, ponajviše iz Like, dolazi u Zadar školovati se u zlatarskom umjeću. U grad se sa školovanja u Mlecima vraćaju slikari Nikola Ciprijanov de Blondis i Blaž Lukin Banić, koji se udružio s lokalnim slikarom Stjepanom Martinovim Lazanjom. Iz Padove dolazi slikar Ivan Tomazinov, iz Ankone Anđeo Franjin, iz Napulja Dominik Ivanov, iz Splita Antun Lovrin, a iz Dubrovnika Marko Nikolin. No, osim kod domaćih i udomaćenih majstora, slikarski se radovi naručuju i od najistaknutijih umjetnika u Veneciji. Sa slikarima tijesno surađuju drvorezbari, a upravo iz ovoga vremena potječe i jedan od najznačajnijih spomenika hrvatskog drvorezbarstva - korske klupe koje je za crkvu Sv. Frane u Zadru izradio Ivan Jakovljev de Borgosansepolcro. Lokalne kamenarske radionice, koje su gotovo zamrle sredinom stoljeća, potaknute naglim ekonomskim prosperitetom građana i crkvenih institucija, razvijaju široko polje djelatnosti. Brojna imena graditelja, klesara i kipara, ali i podaci o narudžbama za gradnje i preuređenja stambenih i privrednih zgrada, te crkvenih i javnih prostora, svjedoče o tome da se grad praktički pretvorio u veliko gradilište. Među graditeljima istaknuto mjesto zauzima komunalni protomajstor Andrija Desin, a među domaćim graditeljskim radionicama sve više jača ona porodice Bilšić. Vremenom, sloj zanatlija, u koji se broje i sva "umjetnička zanimanja", postaje također sve imućniji, pa i utjecajniji u okvirima komunalnih struktura. Sticajem povijesnih okolnosti, nakon 1409. godine ukupne su se društvene prilike bitno promijenile. Ipak, umjetnički polet začet u vrijeme anžuvinske vladavine nastavio se i tijekom prve polovine 15. stoljeća, da bi tek u drugoj polovini stoljeća, u gradu koji je postepeno sve više siromašio, a zatim se našao i pod pritiskom turske opasnosti, ipak lagano zamro, da se više nikada ne ponovi u takvom intenzitetu.

Zadar, srednji vijek, umjetnička baština

nije evidentirano