hrvatski

Horizontalna autologna blok augmentacija posttraumatske regije

Implanto-protetska rehabilitacija izrazito atrofičnih alveolarnih grebena je složen i dugotrajan postupak koji zahtijeva određeno znanje i iskustvo. Svaki gubitak zuba posljedično ima i nedostatak alveolarnog grebena koji se nadoknađuje koštanim augmentatima. Augmentacijske tehnike mogu biti potrebne prije ili tijekom implantološke terapije kako bi se postigao idealan volumen alveolarnog grebena za pozicioniranje implantata, postavu implantata u poziciju koja je nužna da bi se ostvario estetski i funkcijski ishod terapije, očuvala periimplantatna tkiva i smanjile mogućnosti komplikacija. Horizontalna augmentacija je indicirana kod nedostatne širine alveolarnog grebena, s adekvatnom visinom grebena za pravilnu postavu implantata. Glavne tehnike za horizontalnu augmentaciju koštanog grebena uključuju vođenu regeneraciju kosti, koštani blok-transplantat, ridge-split tehniku i distrakcijsku osteogenezu. Na Zavod za oralnu kirurgiju javlja se 51-godišnji pacijent sa željom da se dugogodišnja djelomična bezubost u regiji 43-44 kao posljedica traumatske ozljede, sanira implanto-protetskom terapijom. Kliničkim pregledom i analizom CBCT-a navedene regija vidljiva je izrazita horizontalna atrofija alveolarnog grebena s nedostatnom širinom za ugradnju implantata. Rehabilitacija je provedena u tri faze. U prvoj fazi je napravljena autologna blok augmentacija s ramusa mandibule u kombinaciji s ksenograftom i PRGF frakcijama 1 i 2, te resorptivnom membranom. U drugoj fazi nakon 6 mjeseci, odstranjeni su fiksacijski vijci i ugrađena su dva implantata u regiju 43 i 44. U trećoj fazi nakon perioda oseointegracije od 3 mjeseca, pristupilo se otvaranju implantata i postavi gingiva formera. Nakon perioda cijeljenja mekih tkiva, uzimanja otisaka izradi se konačni fiksno-protetski rad na vijak. Pacijent je u postupku praćenja godinu dana i nisu zabilježene komplikacije. Prikaz ovoga slučaja pokazuje da je rekonstrukcija atrofičnih alveolarnih grebena autolognim blokovima kosti predvidljiva tehnika augmentacije atrofičnog grebena. Iako postoji različit broj koštanih nadomjestaka, autologna kost smatra se “zlatnim standardom” i najučinkovitijim materijalom za dvofaznu pretprotetsku augmentaciju, te može poslužiti kao pouzdana opcija rekonstrukcije izoliranih defekata u dentalnoj implantologiji.

atrofija ; alveolarni greben ; horizontalna augmentacija ; kost

nije evidentirano

engleski

Horizontal autogenous block augmentation of the posttraumatic region

Implanto-protetska rehabilitacija izrazito atrofičnih alveolarnih grebena je složen i dugotrajan postupak koji zahtijeva određeno znanje i iskustvo. Svaki gubitak zuba posljedično ima i nedostatak alveolarnog grebena koji se nadoknađuje koštanim augmentatima. Augmentacijske tehnike mogu biti potrebne prije ili tijekom implantološke terapije kako bi se postigao idealan volumen alveolarnog grebena za pozicioniranje implantata, postavu implantata u poziciju koja je nužna da bi se ostvario estetski i funkcijski ishod terapije, očuvala periimplantatna tkiva i smanjile mogućnosti komplikacija. Horizontalna augmentacija je indicirana kod nedostatne širine alveolarnog grebena, s adekvatnom visinom grebena za pravilnu postavu implantata. Glavne tehnike za horizontalnu augmentaciju koštanog grebena uključuju vođenu regeneraciju kosti, koštani blok-transplantat, ridge-split tehniku i distrakcijsku osteogenezu. Na Zavod za oralnu kirurgiju javlja se 51-godišnji pacijent sa željom da se dugogodišnja djelomična bezubost u regiji 43-44 kao posljedica traumatske ozljede, sanira implanto-protetskom terapijom. Kliničkim pregledom i analizom CBCT-a navedene regija vidljiva je izrazita horizontalna atrofija alveolarnog grebena s nedostatnom širinom za ugradnju implantata. Rehabilitacija je provedena u tri faze. U prvoj fazi je napravljena autologna blok augmentacija s ramusa mandibule u kombinaciji s ksenograftom i PRGF frakcijama 1 i 2, te resorptivnom membranom. U drugoj fazi nakon 6 mjeseci, odstranjeni su fiksacijski vijci i ugrađena su dva implantata u regiju 43 i 44. U trećoj fazi nakon perioda oseointegracije od 3 mjeseca, pristupilo se otvaranju implantata i postavi gingiva formera. Nakon perioda cijeljenja mekih tkiva, uzimanja otisaka izradi se konačni fiksno-protetski rad na vijak. Pacijent je u postupku praćenja godinu dana i nisu zabilježene komplikacije. Prikaz ovoga slučaja pokazuje da je rekonstrukcija atrofičnih alveolarnih grebena autolognim blokovima kosti predvidljiva tehnika augmentacije atrofičnog grebena. Iako postoji različit broj koštanih nadomjestaka, autologna kost smatra se “zlatnim standardom” i najučinkovitijim materijalom za dvofaznu pretprotetsku augmentaciju, te može poslužiti kao pouzdana opcija rekonstrukcije izoliranih defekata u dentalnoj implantologiji.

atrophy ; alveolar ridge ; horizontal augmentation ; bone

nije evidentirano