Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 121536

Dubrovačka diplomacija u Istambulu


Miović, Vesna
Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb-Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2003 (monografija)


Naslov
Dubrovačka diplomacija u Istambulu
(Diplomatic Activities of the Republic of Dubrovnik (Ragusa) in Istanbul)

Autori
Miović, Vesna

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku

Grad
Zagreb-Dubrovnik

Godina
2003

Stranica
316

ISBN
953-154-569-3

Ključne riječi
Dubrovnik; Istambul; diplomacija; poklisar; harač
(Dubrovnik; stanbul; diplomacy; ambassador; tribute)

Sažetak
Unatoč važnosti svih dubrovačkih predstavnika u Istambulu, Senat je najviše povjerenja iskazivao poklisarima harača. Kao jedine privremene predstavnike u Istambulu, imao ih je pod većom kontrolom. Oni su, obranom interesa Republike, ponajviše branili i vlastite, jer su pripadali vladajućem sloju. Zato se u diplomatskoj borbi od njih i moglo tražiti i očekivati najviše predanosti. Plemići, kandidati za poklisare u 17. i 18. stoljeću nerado su prihvaćali poslanstavo s haračem. Izuzetak je razdoblje do početka Kandijskog rata 1645., kada su se čak i svojevoljno kandidirali, a neki od njih odlazili u Istambul šest, sedam ili osam puta. Tada nije bilo ratova ni netrpeljivosti Osmanlija prema Dubrovčanima, glavnih obeshrabrujućih okolnosti. Vjerojatno se zato i poklisarska plaća smatrala vrijednom pothvata. Poklisari harača odlazili su iz Dubrovnika s uputstvima razrađenim do najsitnijih detalja, uključujući čak i sam način nastupa, koja su pod prijetnjom kazne morali slijepo slijediti. Ipak, uputstvima se nije moglo obuhvatiti sve. Često je bila nužna i osobna procjena poklisara što reći i kako nastupiti u nepredviđenim okolnostima. Većina je tada iskazala zadivljujuću diplomatsku umješnost, samoubilačku hrabrost, premda ne uvijek čista obraza, sudeći po istragama koje su se o njima kasnije vodile. Dolaskom u Istambul, nakon uistinu napornog, obično dvomjesečnog putovanja, poklisare su čekale brojne obveze: razgovori s velikim vezirom službeno zaduženim za odnose Porte s Dubrovnikom, predaja harača, plaćanje džumruka, dobivanje vrlo važnih dokumenata za uvoz žitarica u Republiku, za zaštitu dubrovačke kopnene trgovine i pomorstva, za oslobađanje dubrovačkih robova, suradnju i blagonaklonost susjednih bosansko-hercegovačkih vlasti, rješavanje trenutačnih pitanja i problema. Uspješnost mnogobrojnih poslova u odnosu s osmanskim vlastima i osmanskim podanicima jamčila je dubrovačka kapitulacija. No, zbog potpuno poremećene osmanske hijerarhije vlasti, put do realizacije bio je mukotrpan i nepredvidiv. Dubrovčani su ga pokušavali svladati diplomatskim metodama - jedinim mogućim oružjem u postojećem omjeru snaga. Te su metode bile neobične, drukčije od onih kojima su pribjegavale druge europske zemlje. Vojno daleko nadmoćnija država smatrala se zaštitnicom Republike. Dubrovčani su njene zaštitničke nagone poticali neprestanim isticanjem, više od tristo godina u svakoj prigodi, kako su najvjerniji, najstariji, najsiromašniji, dakle bezopasni osmanski haračar. Skrivajući bogatstvo i prikazujući navodno siromaštvo ostavljali su dojam na Osmanlije. Suze, koje su dubrovački poklisari umjeli liti kad god, koliko god i pred kim god bilo potrebno, bile su sastavni dio te strategije. Dubrovčani su Osmanlijama na Porti javno darivali prigodne uobičajene darove, određujući im vrijednost vrlo promišljeno i štedljivo. Iznose za mito također su pažljivo vagali. Ipak, kad se radilo o vitalnim pitanjima, nije bilo cijene koju nisu bili spremni platiti. Sljedeći važni čimbenici dubrovačke diplomacije na Porti bili su hitrost uma, vještina nadmudrivanja, stjecanje prijateljstva i simpatija utjecajnih pojedinaca. Blagonaklonost dobro izabranog pojedinca mogla je biti presudna ma gdje se u hijerarhiji vlasti nalazio, jer je njegovu svemoć često određivala iracionalna naklonost sultana, velikog vezira ili drugih najuglednijih dostojanstvenika. Drukčije rečeno, poremećaji u hijerarhiji osmanske vlasti učinili su dubrovačku kapitulaciju mrtvim slovom na papiru, te je bila potrebna diplomatska umješnost da se oni neutraliziraju. Politički dio dubrovačke kapitulacije bio je vrlo kratak i nedovoljno jasno određen. Tu nedovoljnu određenost (zlo)upotrebljavali su i Dubrovčani i Osmanlije. Dubrovčani su na području Osmanskog Carstva koristili sve privilegije koje su imali osmanski podanici. Istodobno, koristili su i privilegije predviđene za strance. Osmanlije su je zlorabili u kriznim trenucima: bosanski beglerbeg je htio nakon potresa ući u Dubrovnik “ jer je to grad Velikog Gospodara” Kara-Mustafa je htio imovinu poginulih dubrovačkih plemića “ po načelu feudalnog prava da ispražnjena lena pripadaju vrhunskom lenskom gospodaru” . Ipak, prevagnula bi strepnja Osmanlija da će Dubrovnik, pritisnu li ga previše, propasti i više im neće biti koristan. Osmanlije su mogli uništiti Republiku osvajanjem, blokiranjem granica ili na neki drugi način. To im, međutim, nije odgovaralo. Zato su tražili mjeru i krajnju granicu do koje mogu ići da zadovolje svoje interese, ali tako da ne ugroze njezin opstanak u okviru odnosa s Carstvom. Zato je Kara-Mustafa odustao od ucjena nakon potresa. Zato je deset godina kasnije čas povećavao čas smanjivao zahtjeve, tražeći najveći novčani iznos koji će Republika moći podnijeti. Zato je Dubrovčanima oproštena većina neplaćenih harača u razdoblju od 1687. do 1703., što je Petar Kanavelić nazvao “ čudom od svijeh čuda najvišim” . Zato je Dubrovčanima jednogodišnji harač smanjen na trogodišnji, kakav je ostao do sloma Republike. S tim u vezi, u 18. stoljeću propali su svi pokušaji Porte da utvrdi jesu li Dubrovčani postali sposobni opet plaćati jednom godišnje. Zamagljenim predodžbama iz dalekog Istambula o stanju u Dubrovniku pridonosio je bosanski beglerbeg, kojega su na vrijeme potkupili dubrovački poklisari. Na koncu, Dubrovčanima se vjerojatno zato praštalo i stalno kašnjenje s plaćanjem harača, što se u osmanskoj državi inače smatralo opravdanim razlogom za potpuno podvrgavanje haračara osmanskoj vlasti. Osmanlije su 1566. potpuno podvrgnuli Kios, a odugovlačenje s plaćanjem harača poslužilo im je kao povod. Kiosom je do tada vladala đenoveška obitelj Giustiniani, Osmanlije su ga priznavali kao republiku sa statusom sličnim dubrovačkomu. Osmansko traženje mjere bio je bitan element “ političke igre” . Pravilna procjena granica osmanske elastičnosti bila je bitna za uspjeh dubrovačke diplomacije. Stoga su dubrovački diplomati brižljivo osluškivali svaku informaciju i nastojali osjetiti puls Osmanlija. Zbog “ traženja” mjere Osmanlije su katkad ostavljali dojam naivnosti u odnosu prema Dubrovčanima, ali samo na prvi pogled. Važna pomoć dubrovačkim diplomatima na Porti bili su dostojanstvenici bosanskog podrijetla, posebno blagonakloni, zadovoljni već zbog toga što će s Dubrovčanima progovoriti materinjim jezikom. Sam harač bio je jako manipulativno sredstvo dubrovačke diplomacije. Zbog plaćanja harača, Republika je u startu prihvaćana s više povjerenja i blagonaklonosti. Svaka predaja harača bila je ujedno i prigoda za isticanje siromaštva i za jadikovke o novcu iscijeđenom iz vlastite krvi, koji im zapravo nije bio preveliko opterećenje. Istodobno, poklisari su u bisagama skrivali bogatstvo, cekine, doslovno Osmanlijama pred nosom, i putem ih mijenjali na najprobitačniji mogući način. Tijekom 17. stoljeća sultanovoj su riznici isplatili ukupno 1.075.000 zlatnika, najčešće ungara, ili oko 3.640 kilograma zlata, koje su platili barem 10% manje. U 18. stoljeću, pak, uspijevali su uštedjeti najmanje 35% po haraču. Uštede su Dubrovčani postizali promišljenim novčarskim manevrima, koji ne bi bili mogući bez dobre obaviještenosti o tečajevima. Bila je to samo jedna od konkretnih, opipljivih koristi koju je pružala dubrovačka obavještajna mreža, sastavljena od poklisara, konzula, dragomana, pouzdanika, liječnika, trgovaca, riječju, svih dubrovačkih podanika. Razgranavši svoju obavještajnu mrežu na Istok i Zapad, Dubrovčani su vještim balansiranjem nametali uvjerenje da je njihov neutralni slobodni prostor u sredini neophodan za održavanje ravnoteže. U zadanim okolnostima, bila je to ništa drugo nego nužnost koja je stotinama godina opisivana pohvalnim, pokudnim, čak i podrugljivim riječima. Posebno je originalna i točna usporedba Dubrovčana sa savojskim vojvodama: “ Nevjerni su, ali nisu oni krivi nego geografija.” I Osmanlije i Zapadnjaci bili su svjesni dubrovačke dvostruke špijunaže. Zašto nisu reagirali oštro? Zato što su uviđali da imaju više koristi nego štete. Odnos Dubrovnik-Porta bio je vrlo složen, a još složeniji u cijelom diplomatskom klupku u Istambulu. Općenito gledajući, stav dubrovačkih predstavnika prema stranim diplomatima mjerio se njihovim trenutačnim međusobnim odnosima i njihovim odnosima s Portom. Značajka posebna za Istok, naročito Istambul, a zajednička svima njima, nalazi se u jakom utjecaju dragomana. Djelovanje stranih diplomata na Porti bilo je nemoguće bez njihova posredovanja. Dragomani, često Levantinci iz Pere, bez određenih nacionalnih osjećaja, iz obitelji čiji su članovi radili za različite zemlje, utjecali su i na odnose među samim stranim diplomatima. Za dubrovačku diplomaciju je karakteristično da je tek u 18. stoljeću dospjela pod utjecaj Levantinaca. Obitelj Chirico, koja je dala većinu dubrovačkih konzula u Istambulu, može se smatrati pravom levantinskom dragomanskom obitelji. I inače, u 18. stoljeću mnogi dubrovački pouzdanici i dragomani rodbinski su se povezali s levantinskim obiteljima. Po svomu sudeći, Dubrovčani su iz tih veza nastojali i uspijevali izvući najbolje. Više je prekretnih godina u odnosima Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva: 1458. (početak plaćanja redovitog harača Osmanlijama i izdavanje prve kapitulacije), 1481. (smrt opasnog Mehmeda II. Osvajača), 1526. (prestanak plaćanja danka tada slomljenom Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu). Istaknimo posljednji preokret u zbivanjima od konca 17. stoljeća nadalje. Godine 1683. pod Bečom je nestala moć Osmanlija. Austrija je nizala pobjede, osvojila Ugarsku, Slavoniju, Erdelj i preuzela vodstvo u rješavanju istočnog pitanja u novoj formi: kako podijeliti posjede “ bolesnika na Bosporu” . Potom je u krug europskih sila ušla Rusija kao važan protuosmanski čimbenik koji će u istočnom pitanju preuzeti vladajući položaj. Habsburgovci su napustili Španjolsku, koja je dospjela pod utjecaj Francuske, osmanskog prijatelja. Venecija je sve više slabila i svrstavala se među sile trećeg reda. Ta su zbivanja utjecala na držanje Dubrovčana. Utjecalo je i još nekoliko čimbenika koji su se ticali vitalnih pitanja Republike same, to jest njene kopnene trgovine i pomorstva. Kako se gasila dubrovačka kopnena trgovina, gasila se i važnost osmanskih privilegija dubrovačkim trgovcima. Dubrovnik već odavno nije bio jedina pogodna tranzitna luka preko koje će strani trgovci prebacivati svoju robu. Konkurirale su joj i osmanske i mletačke luke. Mlečani su Dubrovčane istisnuli i iz Neretve. U drugoj polovini 18. stoljeća počelo se oporavljati dubrovačko pomorstvo, no nemilice su ga ugrožavali berberski i albanski gusari. Sposobnost Porte u njihovom obuzdavanju pokazala se razočaravajućom. Dubrovčani su morali sami neutralizirati problem, trošeći silan novac. Portina nemoć bila je ista i prema pljačkašima dubrovačke imovine iz najbližeg susjedstva. Dubrovačka vlada uglavnom je uvijek bila na liniji odražavanja postojećeg odnosa s Carstvom, trezveno uviđajući da je oštriji zaokret iluzoran dokle god su Osmanlije na dubrovačkim granicama. Jedino što je mogla učiniti bilo jedistanciranje. Izvjestan odmak bio je u ostvarenju prava na trogodišnji, umjesto jednogodišnjeg harača. Taj odmak ujedno je imao i političku dimenziju - distancu od sultana, vrlo sličnu odmaku učinjenom od nasljednika ugarske krune nakon 1526. Istodobno, čini se, gasila se i važnost Dubrovčana u očima Osmanlija, pa su i oni napravili distancu. U vrijeme nakon potresa poklisarima harača stalno su uskraćivana ceremonijalna prava, što je za ono doba bilo vrlo indikativno. Otklon je naročito uočljiv u dubrovačkom pravu na izvoz žitarica. Dobivanje dozvola izvoza bilo je među najvažnijim poslovima poklisara harača 16. i 17. stoljeća. Tada su najveći dubrovački brodovi odlazili po žitarice u luke Levanta. U 18. stoljeću, pak, dopušteni iznos drastično je smanjen, a područje izvoza svedeno na Albaniju i Bosnu. Pomalo su se kidale razne spone. Vojno-politički čimbenik ostao je posljednja čvrsta nit, koja je posljednja i nestala. Osmanlije su zaštitili Republiku od Mlečana, koji su se morali odalečiti od dubrovačkih granica za sklapanja Karlovačkog i Požarevačkog mira. Zaštitili su je i u sporu s Mlečanima 1751/4., okončavši ga Travničkim sporazumom u njenu korist. Međutim, nisu joj pomogli u sporu s Rusijom, tijekom osmansko-ruskog rata 1768/74. Tom su sporu sami bili uzrok. Vrlo su ozbiljno ugrozili neutralnost Dubrovčana prisilivši ih na ustupanje brodova za osmansku flotu. Dubrovčani su im se pokušali suprotstaviti tvrdnjom da će Rusija odmah nasrnuti na Republiku, a kad se to dogodi morat će iseliti ili ostati na meti neprijatelja. Ubojiti argument, koji je mnogo puta prije toga lako neutralizirao osmanske pritiske, više nije djelovao. Promjene u odnosima snaga na široj političkoj sceni nisu išle u dubrovačku korist. U tom sporu Rusi su Dubrovčanima zaplijenili i uništili barem trideset brodova. Poslanstvo Frana Savinovog Ragnine, zaduženog za izglađivanje spora, stajalo je Republiku oko 13.000 cekina. Oprost jednog harača, najviše što je Porta namjeravala pružiti, nije ni izdaleka namirivao štetu. Na posljetku, zaštita Porte potpuno je izostala i kad su Francuzi ušli u Republiku i konačno je slomili.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
0101109

Profili:

Avatar Url Vesna Miović (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Miović, Vesna
Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb-Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2003 (monografija)
Miović, V. (2003) Dubrovačka diplomacija u Istambulu. Zagreb-Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
@book{book, author = {Miovi\'{c}, V.}, collectioneditor = {Vekari\'{c}, Nenad}, year = {2003}, pages = {316}, keywords = {Dubrovnik, stanbul, diplomacy, ambassador, tribute}, isbn = {953-154-569-3}, title = {Diplomatic Activities of the Republic of Dubrovnik (Ragusa) in Istanbul}, keyword = {Dubrovnik, stanbul, diplomacy, ambassador, tribute}, publisher = {Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku}, publisherplace = {Zagreb-Dubrovnik} }