hrvatski

Vjerenice i nevjernice. Žene u svakodnevici Dubrovnika (1600-1815)

Prebirući na stotine arhivskih svezaka različitih serija Državnoga arhiva u Dubrovnika, od kojih je najveći broj predstavljao sudske zapisnike, slijedila sam sudbinu žene definiranu njezinim spolom, povijesnim parametrima, mentalitetom i podnebljem te njezin položaj u obitelji i onodobnom društvu u gradskoj sredini, ali i u ruralnim područjima bližim ili udaljenijim od Grada. Nastojala sam iz narativnih izvora konfliktne naravi, izdvajajući različite slučajeve koji su međusobno otvarali kompleks sličnih problema, rasvijetliti strukturu života obične žene u normalnim okolnostima životne svakidašnjice, uočiti prirodu ženske svijesti i motivaciju ne samo njezina ponašanja, već i onih s kojima je sudbinski bila upućena na suživot. Pristup ženi kao povijesnom subjektu na području negdašnje Dubrovačke Republike nije nužno zahtijevao kronološki slijed i periodizaciju konvencionale historije. Sakupljeni materijal iz razdoblja od otprilike dvjestotinjak godina, povezuje žensko iskustvo, sličnosti i razlike, njihova participacija u životu svakodnevice i uloge koje su preuzimale u obiteljskom i društvenom životu oblikujući priče koje su interpretirane i objašnjene na temelju prepoznatljivih modela društvenopovijesnoga konteksta i usporedbama iz suvremene literature. To svakako govori o domaćim motivima starijih hrvatskih pisaca iz Dubrovnika i potvrđuje njihovu zaokupljenost suvremenom stvarnošću. Mjesto žene bilo je s unutrašnje strane vrata gdje se odvijala njezina uloga kućanice, supruge i majke, odgojiteljice, vjerovjesnice, njegovateljice itd., podalje od očiju pisara i bilježnika, o čemu nam malo izravnih vijesti mogu pružiti izvori koji se ponajviše bave tamnom stranom života. Emocionalni uzorak toga svijeta davno je nestao s lica zemlje tako da danas možemo samo pretpostavljati kako su žene tada reagirale na grubost, nepravdu, nasilje, smrt djeteta, udovištvo ; kakav je njihov odnos bio prema društvenim i crkvenim sankcijama. Tek posredno, iz usputnih iskaza o događajima (koji redovito imaju negativni predznak), koji su ponekad za sam događaj i suvišni u tim, pretežito suhoparnim, sudskim izvješćima, iz ustiju svjedoka procure dojmljive činjenice redovnog zbiljskog života. Na taj način moguće je bilo uočiti poziciju žene u kontekstu obiteljskog i društvenog miljea određenu njezinom nezamjenljivom ulogom u procesu reprodukcije i organizaciji obiteljskog života te neznatnom ulogom u javnom životu, kao i neprestanim naporima da proširi krug svojih prava i obveza. Treba naglasiti da se obrisi redovnog privatnog i društvenog života onodobnih ljudi, iz arhivskih izvora koje sam koristila, mogu nazrijeti tek kad se uklone sjene patoloških stanja i konfliktnih situacija unutar kojih ih je trebalo poiskati. Žene su se družile uglavnom samo na ulici ili eventualno pri dolasku i polasku iz crkve, s mise, propovijedi ili ispovijedi. Za mirnih i ugodnih predvečerja žene iz susjedstva okupljale su se pred svojim kućama i uz razgovor prele. Njihovi mali kućerci bili su neprimjereni većim okupljanjima. Na ulicama i trgovima Dubrovnika žene su prisutne ne samo kao promatrači nego i kao sudionice različitih događaja usprkos gledištu prema kojem je žena morala biti usidrena unutar privatnosti vlastite kuće i biti pod patrijarhalnom kontrolom. Zato je svaki izlazak u javni prostor dovodio ženu u poziciju da za taj izlazak iz privatnosti sama snosi i krivicu. Fundamentalne osobine toga događanja bile su scene rada u kojima su sudjelovale i žene pronalazeći često smisao života u aktivnostima koje su obavljale izvan intime kućnih zidova. U tijekovima gradskoga života stoga možemo ih sresti u ulogama i relacijama izvan obiteljskoga života, iako ih je, kao sudionice zbivanja u gospodarskom životu Dubrovnika, mikroekonomija držala na dnu društvene ljestvice jedva im osiguravajući preživljavanje. Uz to je život zaposlenih žena u Gradu bio je više izložen očima javnosti nego onih u ruralnim zonama ili pak gradskih žena koje su boravile u kući, što je izravno utjecalo ne samo na njihovu moralnu sliku u predodžbi sugrađana, već je dovodilo u izravnu opasnost i njihov život. Kućna posluga bila je u Gradu uglavnom feminizirana, premda su u nekim gradskim kućama posluživali i tzv. djetići (famulus). Zanimanje sluškinje bilo je najčešće sudbina. U gospodske kuće dovođene su još kao djevojčice od desetak godina, pa i mlađe. Postojala je služinačka hijerarhija, na dnu koje su bile čupe ili čupice, kako su obično nazivali svježe prispjelu žensku služinčad u gradski milje (uz svu silu pogrdnih imena kojima su ih također obdarivali), koju su potom presvlačili u služinačka odijela od grube smeđe vunene tkanine (raše) i poučavali pristojnom ponašanju i utišanom glasu. Spravljenice, u dobi od dvadesetak godina već su imale za sobom najintrigantnije situacije koje je donosila spomenuta služba, a gorko stečeno iskustvo koristilo im je bez obzira na to je su li je željele nastaviti u dotadašnjih gospodara ili promijeniti svoj život udajom odnosno zarađujući na neki drugi način.Robovski odnos prema sluškinjama u srednjem vijeku mijenja se postupno, pa kasnija razdoblja unose ipak promjene na bolje u životu dubrovačkih sluškinja. Krajem 17. stoljeća one su već prilično samosvijesne, bolje žive i ne žele više samo raditi za hranu i odjeću. Susreti sa sluškinjama u svakodnevici dubrovačkog života (u bolje stojećim obiteljima moglo ih je istodobno biti i do osam), nisu mogli proći nezapaženo ni u literaturi, pa su im dubrovački pisci pridavali značajno mjesto. Izbor bračnog partnera bio je značajno limitiran ne samo zbog endogamije u aristokratskom staležu ; sličnih principa držali su se i predstavnici građanskih obitelji uglednih bratovština lazarina i antunina, pa čak i različitih obrtničkih cehova. Brak se smatrao više ili manje uspješnim poslom koji su obavljali roditelji mladenke, braća, obiteljski prijatelji, rođaci i drugi pregovarači. O udaji sluškinje mogli su odlučivati i njezini gospodari. Djevojke su najčešće podložnički prihvaćale tuđi izbor njihova bračnog partnera, što se prije svega odnosi na aristokratske kćeri i djevojke iz boljih građanskih kuća, ali i na djevojke skromnijega podrijetla, premda su one načelno imale više slobode odabrati partnera po izboru vlastitog srca i s manjom dobnom razlikom. U literaturi je znakovito prisutna tema vjeridbenog dogovora, njegovi sudionici i sve što je pratilo taj često tragikomični fenomen, a nezaobilazan je motiv u komedijama starijih dubrovačkih pisaca. Anonimne komedije 17. i 18. stoljeća listom obrađuju tu temu, što zapravo svjedoči da ona nije samo dramaturško pitanje, već da je problem pronalaženja odgovarajućeg bračnog suputnika uistinu znakovito bio prisutan u životu žitelja Dubrovačke Republike, osobito ususret njezinu koncu. Razdoblja kriza obilježavala su i ozbiljnija kršenja moralnih normi i razbludan život. I literatura i arhivski zapisi govore o izvanbračnim i zabranjenim vezama koje su upravo zbog tog fenomena nepremostive barijere ispunjavali libido napetošću i snagom. Ljubomora i bračno nevjerstvo dovodili su do slomljenih života pojedinaca i obiteljskih tragedija, a odnosi dubrovačkih žitelja s pripadnicima drugih vjeroispovijesti i etniciteta izazivali su opću sablazan, jer je zabranjeni seks bio javna, obično susjedska briga. Ženska čast bila je varijabilna a ne stalna kategorija, što je značilo da ju je uvijek revno trebalo braniti i o tome skrbjeti čak i po udaji. Jednom izgubljena čast više se nije mogla povratiti, a mogla je ugroziti i društveni status najužih srodnika. Seksualno poštenje, drugim riječima, čestitost i vjernost bračnom partneru davalo je suštinski dio dobrom imenu žene. Koncept ženske časti neizostavno je uključivao ženino seksualno iskustvo. Nasuprot tome, muškarčeva čast nije ovisila o njegovu seksualnom ponašanju. Urbano iskustvo dnevnoga života sa svojom bujnošću i fragilnom privatnošću pogodovalo je pojavi klevete u okviru koje se najčešće javlja seksualni inzult. Verbalni napadi na žene i muškarce razlikovali su se međusobno svojim sadržajem. Kad je riječ o ženama, najveći je broj onih koji su na različite načine pogađali ženinu seksualnu reputaciju označavajući je ili kao izravnog aktera ili kao posrednicu u seksualnoj trgovini, uvredljivim riječima kurvo i rofijano (svodilja) ili njihovim istoznačnicama, naglašavajući pritom, koliko je god to bilo moguće, ženinu seksualnu hiperaktivnost. Psovanje muškarca najčešće je umanjivalo njegovu spolnu ulogu prikazujući ga kao rogonju i prevarenog muža, što je posredno opet bilo vrijeđanje njegove žene. Ženski glasovi u arhivskim juridičkim dokumentima razlikuju se od muških distinktivnom kompleksnošću i teksturom. Snagom vlastite žive riječi, do koje se nije osobito držalo (silovanje je, primjerice, moralo biti potvrđeno svjedočanstvom dviju žena ako nije bilo muškoga svjedoka), žena je morala dokazati svoje pravo, iskazati svoje osjećaje, osvijetliti istinu i toplinu svoga srca prenijeti na suce. Misao je u tu svrhu morala biti skladno izražena, jasno prikazana, sigurno izgovorena, odlučno i uvjerljivo uobličena kako bi ostvarila što neposredniji kontakt s autoritetom suda. Prizivala je argumente poštenja, pravičnosti, ljepote i dobrote, nastojala ispuniti prisutne osjećajnošću, probuditi savjest, omekšati bešćutnost služeći se pritom, ovisno o govorničkoj vještini, retoričkom oramentikom. Skroman nastup koji se očitovao kroz različite govorne fomule poniznosti imao je tendenciju da one kojima je riječ bila upućena učini naklonjenijima, pažljivijima i pristupačnijima. Pozivi na milosrdnost bili su uobičajena formula ženske retorike na sudu, kojom se, osobito u primjerima dokazane krivnje nastojala ublažiti očekivana ozbiljna kazna. Žene su unosile u svoju priču mnogo više osjećajnosti u kojoj prepoznajemo ljubomoru, očaj, krivnju i ljutnju. Atmosferu su kreirale upravo umješnošću pričanja. Logično govorenje u jednostavnim rečenicama sa sustavnim raščlambama te potrebnim dokazima, relativno rijetko susrećemo u govorima žena, jer one radije koriste slikovite izraze, opise umjesto sinteza. Govor žene pred sudom pun je nejasnoća, a umjesto kratkih i sažetih objašnjenja prati ga samosažaljenje i afektirana skromnost, pozivanje na milosrdnost i zazivanje Božje pomoći, te različite govorne digresije koje skreću pozornost sudaca u drugom smjeru. Sve su to načini kojima se djeluje na emotivnu a ne na racionalnu svijest. I onda kad su koristile konvencionalne i stereotipne obrasce i formule ponašanja i govorenja, kroz njih je izbijala živa i zanimljiva riječ različitih ljudskih sudbina i temperamenata. Poetika tih poruka sadržana je u proverbijalnoj artikuliranosti i sentencioznosti, u slikama, usporedbama, metaforama, pa čak i u kompleksnijim poetskim konstrukcijama koje su sadržavale gotovi motivski materijal u obliku priča, bajki, doskočica, usporedbi i izreka itd. Taj poetski materijal nakupljen kroz stoljeća u tradicionalnoj pučkoj kulturi, slikovit, pun simbolike i neobičnih izraza koristile su žene pred sudom želeći njime dodirnuti ljudski duh. Vrlo često one ukazuju na zajednička mjesta, ponavljanja, motive, sheme i varijacije prisutne u narodnoj tradiciji kultivirane Europe. Životna svakodnevica, jednako kao i razmatranja suvremenih dubrovačkih književnika, pjesnika i propovjednika otkrivaju mizoginsku tradiciju u obliku netrpeljivosti prema dominantnim i nevjernim ženama, ali i fenomen nasilja nad njima. Prigušena obzirima, običajima i tradicijom, žena ipak nije ostala lišena bujnosti života. Premda je sloboda njezina kretanja bila ograničene naravi, ona je proživljavala vlastito ispunjenje koristeći svoje instinkte, iskustvo i odvažnost i odbacivala ideju o svojoj zarobljenosti i osjećaju neslobode, otvarajući nove stranice povijesti na ovim prostorima rane moderne Europe. Odvažna i samosvijesna sluškinja Miona iz virtualne stvarnosti komediografa Marina Držića pojavila se pedesetak godina nakon što se zbiljska sluškinjica Vladislava oduprla napasniku Šišku Menčetiću, pjesniku i plemiću prijeke ćudi i nepromišljena vladanja, dovodeći ga smionim svjedočenjem do šestomjesečnog tamnovanja, kako je ostalo pribilježeno u jednom sudskom zapisniku.Tek u vijeku prosvjećenja prepoznajemo prvo očitovanje sukcesivne i zrele emancipacije žene, iako je život žene tijekom pa i krajem 18. stoljeća u Dubrovniku još uvijek u značajnom raskoraku između novih pojava ponašanja u sferi pojedinačnog i privatnog koje se očituje u stvaranju prostora slobode u vjerovanju, stavovima i senzibilitetu i tradicionalnog mišljenja, čvrsto usađenog u sve institucije dubrovačkog društva. Novi svjetonazor nalazi svoj refleks i u literaturi pisaca koji stvaraju u Dubrovniku sredinom i krajem 18. stoljeća. I literatura, kao i arhivski dokumenti, potvrđuju da pozicija žene korespondira s izmjenom dobrih i loših povijesnih razdoblja, ovisno o krizama i pozitivnim očekivanjima. Dugoročno, međutim, i neovisno o povijesnim oscilacijama, mijenjaju se svjetonazori i pozicija žene se popravlja, iako je tradicionalni način razmišljanja i dalje najveći okov na njezinim nogama. Nije slučajna podudarnost pojedinih događaja životne svakodnevice zapisanih u arhivskim dokumentima i priča koje su nam u svojim djelima prikazali dubrovački pisci ostavljajući često svojim akterima i junacima njihova zbiljska imena i nadimke. Tako su ružne stare travarke transformirane u vještice, čedomorke i dumnice prisiljene na samostanske zidove, proganjane čupe, odvažne tovijernarice i izazovne pećarice, sve te vjerenice i nevjernice koje pripadaju povijesti, iz sudskih zapisnika ulazile u oralnu kulturu i literaturu. Njihove zbiljske priče i vjerodostojni jezik, koji je ostao zabilježen u sudskim knjigama, toliko je živopisan, renesansno bujan i prebogat različitim formama pučke retorike, u kojima slutimo i zaboravljene oblike njihove osjećajnosti, da nam se čini kao da su iz literature ulazile u svakodnevicu života, a ne obratno.

Dubrovnik; svakodnevica; žena; literatura; sluškinja

nije evidentirano