Hrvatska glazba i Hrvatski radio (CROSBI ID 22234)
Autorska knjiga | monografija (znanstvena) | domaća recenzija
Podaci o odgovornosti
Čunko, Tatjana
hrvatski
Hrvatska glazba i Hrvatski radio
Europske radio-stanice ubrzo nakon pokretanja emitiranja, početkom 20-ih godina 20. stoljeća, počinju osnivati vlastite ansamble te na nekoliko načina počinju utjecati na glazbeni život sredina u kojima djeluju: postaju vodeći poslodavci u glazbenoj industriji, organiziraju cikluse javnih koncerata, na repertoar javnih koncerata uvrštavaju djela izvan standardnog repertoara, na turnejama promiču nacionalni repertoar i organiziraju specijalizirane festivale. Jedan od ciljeva ovog istraživanja jest pokazati da Hrvatski radio, odnosno njegovi povijesni prethodnici (Radio-Zagreb, Hrvatski krugoval, pa ponovno Radio-Zagreb), nije u tome iznimka. Pokrenut 1926. i Hrvatski radio s vremenom postaje vodeći poslodavac i organizator ciklusa javnih koncerata, širitelj repertoara i promotor nacionalnog repertoara te supokretač i sudionik specijaliziranih festivala. Da bismo te tvrdnje mogli potkrijepiti prikupili smo i sistematizirali rasute i nesređene podatke o javnim koncertima ansambala Hrvatskog radija i sačinili popis izvedenih djela, koji objavljujemo kao prilog knjige. Drugi je cilj ovog istraživanja prezentiranje i valoriziranje važnih aspekata odnosa hrvatske umjetničke glazbe i Hrvatskoga radija, kao što su poticanje suvremenog stvaralaštva, istraživanja i izvođenja djela glazbene baštine i stvaranja standardnog repertoara hrvatske umjetničke glazbe. Za tu svrhu su iz prikupljenih glazbenih kritika izdvojene reakcije stručne javnosti na repertoarnu politiku radijskih ansambala, posebno na poticanje i izvođenje djela suvremenih hrvatskih skladatelja i djela iz hrvatske glazbene baštine, te na kvalitetu izvedbe. Odnos hrvatske glazbe i Hrvatskog radija prikazan je kroz repertoar javnih koncerata svakog ansambla posebno, među kojima se brojem, značenjem i recepcijom u javnosti najviše izdvaja Simfonijski orkestar, odnosno uz njega povezani ansambli – Komorni orkestar i Zagrebački solisti. Repertoar Zbora također je najvećim dijelom vezan uz repertoar Simfonijskog orkestra, odnosno ostvaren u suradnji s tim ansamblom, a u manjoj mjeri samostalno. Nakon Uvoda, rezultati istraživanja prikazani su u tri glavna poglavlja: prvo počinje osnivanjem Radio-stanice Zagreb i radio-orkestra, a završava izdvajanjem Simfonijskog orkestra iz Radio-Zagreba (1926.-1948.), drugo počinje ponovnim pokušajima pokretanja Simfonijskog orkestra, kulminira istovremenim djelovanjem čak četiriju ansambala – Simfonijskog orkestra, Komornog orkestra, Zagrebačkiih solista i Zbora, a završava izdvajanjem Zagrebačkih solista iz Radio-Zagreba (1948.-1979.), a treće je poglavlje posvećeno djelovanju preostalih dvaju ansambala Hrvatskog radija (1979.-2010.). Prvo je poglavlje podijeljeno na četiri potpoglavlja, od kojih već u prvome, u kojemu je riječ o prvih šesetnaest godina djelovanja radio-kvarteta, radio-orkestra i drugih ansambala radio-stanice (1926.-1941.), kada uglavnom nastupaju u studiju, donosimo obilje novih podataka, poput rasporeda prvih (studijskih) nastupa radio-orkestra, njegova repertoara i sastava. U hrvatskoj leksikografskoj literaturi piše da je radio-orkestar počeo s djelovanjem 1930., međutim se iz tadašnjeg dnevnoga tiska vidi da je taj ansambl počeo redovito (dva do tri puta tjedno) nastupati u programu Radio-Zagreba od rujna 1929. Repertoar radio-orkestra određivao je njegov sastav, koji se - od pet glazbenika na fotografiji objavljenoj u tjedniku "Radio" 1929. – pomalo popunjavao. Zato je repertoar radio-orkestra sve do 1937. bio sastavljen pretežno od šlagera te obrada pojedinačnih popularnih stavaka umjetničke glazbe ili pak fantazija, potpourrija i karišika iz opera i opereta. U tom su razdoblju također zabilježeni i prvi javni koncerti ansambala Radio-Zagreba (pet koncerata Vokalnog kvarteta i četiri koncerta Mješovitog zbora na misama u crkvi sv. Katarine, svi održani 1932.) i prve reakcije glazbene kritike na rad tih ansambala, ali i radio-orkestra (Luje Šafranek-Kavića u "Sv. Ceciliji" i "Obzoru" 1932.). Vokalni se kvartet i Mješoviti zbor nakon te godine više ne spominju, a Radio-orkestar nakon pet sezona redovitog, gotovo svakodnevnog nastupanja u programu, prestaje djelovati u sezoni 1934.-1935., da bi u njegovim terminima nastupali vokalni i instrumentalni solisti, uglavnom članovi ansambla Narodnog kazališta u Zagrebu. Radio-orkestar i Radio-kvartet se ponovno vraćaju u program u rujnu 1935., da bi do 1937. orkestar povećao sastav na 10 glazbenika koji od 1939. počinje izvoditi sve ambiciozniji program sve više okrenut hrvatskim skladateljima. Na promjenu repertoara sigurno je utjecala i činjenica da je te godine Radio-stanica Zagreb podržavljena (a do tada je bila dioničko društvo). Početkom 1941. uprava Radio-Zagreba udvostručila je sastav Radio-orkestra i osnovala Komorni zbor, da bi nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941., Radio-stanica Zagreb promijenila naziv, upravu i programsku politiku, pod vodstvom 24-godišnjeg Radovana Latkovića, nesvršenoga studenta prava i Muzičke akademije u Zagrebu i jednoga od prvaka hrvatske nacionalističke omladine. Miroslav Špiler, dugogodišnji urednik glazbenog programa Radio-Zagreba i dirigent zbora i orkestra (od 1931.), morao je u svibnju 1941. otići s Radio-stanice, a umjesto njega je zbor počeo voditi Mladen Pozajić (utemeljitelj i voditelj Zagrebačkih madrigalista), a orkestar Dragan Gürtl (član Radio-orkestra od 1938.). Drugo potpoglavlje vremenski je omeđeno godinama 1942., kada počinje redovita javna koncertna djelatnost tih dvaju temeljnih ansambala tadašnjega Hrvatskog krugovala – i 1945., kada dolazi do četvrte društveno-političke promjene u povijesti Hrvatskoga radija. Odluku o izlasku Krugovalnog komornog orkestra iz studija radio-stanice na pozornice Hrvatskoga glazbenog zavoda i Hrvatskog državnog kazališta sa 16 javnih orkestralnih koncerata (od kojih osam u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom) donio je Latković, a proveo Zlatko Grgošević, novi šef Odsjeka glazbenih izvedbi Hrvatskoga krugovala. U tri koncertne sezone Hrvatskoga krugovala Zbor, Komorni orkestar odnosno, od 1944., Simfonijski orkestar, održali su ukupn 58 koncerata na kojima je izvedeno 88 djela hrvatskih skladatelja, od toga 10 prvi puta. Najvećim brojem koncerata dirigirali su Mladen Pozajić, tada Rektor Muzičke akademije u Zagrebu i Boris Papandopulo, tada direktor opere HDK. Lovro pl. Matačić i Krešimir Baranović, kao najugledniji hrvatski dirigenti, bili su stalni dirigenti Komornog i Simfonijskog orkestra i kandidati za glavnog dirigenta Simfonijskog orkestra, no Baranović je 1943. prihvatio mjesto dirigenta Radio-orkestra Slovačkog radija u Bratislavi, a Matačić je u ratnim uvetima rijetko uspijevao doći u Zagreb, tako da je ulogu glavnog dirigenta preuzeo prekasno, tek u travnju 1945. Kraj rata i tog razdoblja Simfonijski je orkestar dočekao sa 62 glazbenika, Komorni zbor imao je 31 člana dok je Krugovalni zbor imao 20 članova. Posljednjim koncertom treće sezone Hrvatskoga krugovala, održanim 2. svibnja 1945., dirigirao je Friedrich Zaun. Nova uprava Radio-stanice preuzela je vlast 8. svibnja 1945., a javna koncertna djelatnost Zbora i Simfonijskog orkestra nastavljena je u listopadu te godine. Kontinuitet djelovanja glazbenoga programa osigurali su Ivo Vuljević (koji je tri ratne sezone bio tajnik Zlatka Grgoševića, a nakon njegova odlaska ostao je tajnik Muzičkog odjela Radio-stanice), Friedrich Zaun (koji je Simfonijskim orkestrom dirigirao od 29. siječnja 1945. i koji je imenovan dirigentom ansambala ozbiljne glazbe) i Miroslav Špiler (koji se vraća na svoje predratno mjesto šefa Muzičkog odjela). Ferdo Pomykalo je preuzeo uredništvo ozbiljne glazbe, a Krešimir Fribec je vodio "diskoteku". Od 1945. na Radio-stanici Zagreb na duže vrijeme više nema posla za Mladena Pozajića i Lovru pl. Matačića. U prvom poslijeratnom razdoblju (1945.-1948.) ansambli Radio-stanice održali su ukupno 101 javni koncert, od čega 89 premijernih, a 19 repriznih, organiziranih zbog malog kapaciteta dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda. Na koncertima je izvedno 92 djela hrvatskih skladatelja, od čega 10 novih. Najveći broj koncerata (čak 40) dirigirao je Friedrich Zaun, a nakon debija, 1. travnja 1946., brojem nastupa za pultom Simfonijskog orkestra ga je gotovo sustigao njegov učenik, Milan Horvat. Uz njih su ansamblima Radio-stanice Zagreb redovito dirigirali i Boris Papandopulo, Slavko Zlatić (koji je postao stalnim dirigentom zbora), Milan Sachs i, od 18. travnja 1947., Antonio Janigro. To razdoblje završava ukidanjem Simfonijskog orkestra Radio-stanice Zagreb, odnosno njegovim izdvajanjem iz sastava Radio-stanice u Zagrebu i uključivanjem u Sastav Državnog simfonijskog orkestra u Zagrebu "s osobljem i inventarom" prema Uredbi Vlade Narodne Republike Hrvatske od 1. travnja 1948. Time je Radio-stanica Zagreb ostala bez svog najstarijeg, najvećeg i najutjecajnijeg ansambla i repertoarno vraćena ako ne na sam početak, a onda na stanje i ranih 40-ih godina. Tim činom s dugoročnim posljedicama za repertoar i održavanja javnih koncerata ansambala Radio-Zagreba počinje drugo poglavlje, koje obuhvaća dinamičnih trideset godina, u kojima Radio-Zagreb osniva dva iznimno uspješna ansambla – Komorni orkestar (1951.) i Zagrebačke soliste (1953.), te ponovno uspijeva okupiti Simfonijski orkestar, prvo pod okriljem Jugoslavenske radiodifuzije (1956.), a potom i samostalno (1958.). Poglavlje je podijeljeno na pet podpoglavlja, od kojih prvo opisuje pokušaje ponovnog pokretanja javnih koncerata "simfonijskog orkestra" i Zbora Radio-Zagreba, od 1948. do 1951. Na početku tog razdoblja, u rujnu 1948., Radio-Zagreb objavljuje javni natječaj za kratka orkestralna djela (simfonijski ples, karakterne kompozicije, orkestralne suite, plesne kompozicije i dr.). Nakon relativno lošeg iskustva s tim natječajem, zbog nekvalitete pristiglih skladbi, glazbeno uredništvo Radio-Zagreba počelo je skladbe naručivati izravno. U međuvremenu se programski oslanja na izvedbe i repertoar Državnog simfonijskog orkestra, čiji članovi Radio-Zagreb i dalje drže svojom kućom, tako da vođe dionica tog orkestra (Ivan Pinkava, Ivan Weiland, Stefano Passagio i Viktor Jakovčić) od 1949. nastupaju kao Gudački kvartet Radio-Zagreba. Krajem 1949. uprava Radio-Zagreba oglašava da je počeo s radom novoosnovani Simfonijski orkestar Radio-stanice, ali taj ansambl počinje nastupati pred publikom tek krajem 1950., kada je u njemu stalno angažirano 23 glazbenika, "uz određeni broj honorarnih suradnika". Nakon dvije sezone prekida javnog koncertnog djelovanja, orkestar u sezoni 1950.-51. priređuje deset javnih i šest studijskih koncerata, kojima ravnaju Ferdo Pomykalo, Slavko Zlatić, Mladen Jagušt, Berislav Klobučar, Milan Horvat i Silvije Bombardelli. Te je sezone izvedeno više od 20 djela hrvatskih skladatelja, od kojih četiri prvi puta. Zbor Radio-Zagreba nije imao prekida u javnom djelovanju, tako da je u tome razdoblju održao 14 samostalnih javnih koncerata te nekoliko zajedničkih s orkestrom, poput skraćene koncertne izvedbe Zajčeva "Zrinjskog", 20. studenog 1950. i izvedbe Mendelssohnova oratorija "Ilija", 26. veljače i 19. ožujka 1951. U tome razdoblju javno nastupaju i drugi ansambli Radio-Zagreba: Dječji zbor (osnovan 1949.) pod vodstvom Josipa Završkog, Zagrebački duvački kvintet i Klavirski trio. Drugo potpoglavlje opisuje okolnosti osnivanja i repertoarnu politiku dvaju novih ansambala Radio-Zagreba: Komornog orkestra i Zagrebačkih solista, od 1951. do 1954. Naime, nakon šest mjeseci pauze, kada ni zbor ni orkestar nisu javno nastupali, uprava Radio-zagreba u prosincu 1951. objavljuje osnivanje Komornog orkestra, u kojemu su "prve dionice gudača preuzeli članovi Radio-orkestra, a prve dionice duvača članovi Duvačkog kvinteta Radio-Zagreba". Prvim je koncertom, 6. siječnja 1952., dirigirao Carlo Zecchi, a ostalih pet do kraja sezone vodio je Milan Horvat. Sljedeće je sezone Komorni orkestar održao 20 koncerata u Zagrebu (najčešće pod ravnanjem Zecchija i Horvata) i prvu turneju po Europi (pod vodstvom Edouarda van Remoortela). Repertoar Komornog orkestra uglavnom je bio sastavljen od suvremenih djela, od kojih su samo poneka bila i hrvatskih skladatelja (u prvoj polovici sezone samo jedno, u prvoj punoj sezoni dva). To je uskoro promijenjeno, zahvaljujući većem angažmanu "domaćih" dirigenata (Hubada, Horvata, Janigra, Zdravkovića i Pomykala), tako da je već sljedeće sezone izvedeno 16 djela hrvatskih skladatelja, od kojih pet novih. Usred te sezone, 20. prosinca 1953., od gudača Komornog orkestra Radio-Zagreb je sastavio još jedan ansambl – Zagrebačke soliste, pod vodstvom Antonija Janigra. Treće potpoglavlje, omeđeno godinama 1954. i 1958., posvećeno je prvim pretplatničkim ciklusima (Muzičke večeri Radio-Zagreba i Glazba XX. stoljeća) triju reprezentativnih ansambala Radio-Zagreba – Komornog orkestra, Zagrebačkih solista i Zbora. Njima se snažnom muzičkom osobnošću i nevjerojatnom energijom kao najčešći dirigent nametnuo Antonio Janigro, koji je dirigirao gotovo polovicu (48) od 120 koncerata. Uz njega je najvećim brojem koncerata Komornog orkestra ravnao Edouard van Remoortel i to na dvjema turnejama po Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj 1955. i 1956., dok su u Zagrebu Komornim orkestrom redovito dirigirali još Milan Horvat i Samo Hubad. Sa 72 djela hrvatskih skladatelja te se četiri sezone ne bi posebno izdvajale od tri sezone Krugovala ili tri poslijeratne sezone, u kojima je izvedeno po više od 80 djela hrvatskih skladatelja, ali 25 praizvedbi djela hrvatskih skladatelja to razdoblje svakako izdvaja od prethodnih. Pri tome je Janigro sa Zagrebačkim solistima ne samo u Hrvatskoj nego i na brojnim koncertima izvan nje posebno pridonio afirmaciji Milka Kelemena, dok se Horvat prihvatio promoviranja djela Ive Maleca. Kad tome pribrojimo i prve izvedbe triju opera napisanih posebno za radio (opernih jednočinki "Majka Margarita" Krste Odaka i "Ljubovnici" Dragutina Savina, 25. ožujka 1955. i Savinovo "Tripče", 25. ožujka 1956.), bilo je to jedno od najsjajnijih razdoblja suradnje hrvatske glazbe i hrvatskoga radija. U tom se potpoglavlju detaljno dokumentira i pokretanje Simfonijskog orkestra Jugoslavenske radiodifuzije (1956.), ansambla sa sjedištem i najvećim brojem članova iz Zagreba. U godini kada je taj orkestar prvi puta nastupio pod nazivom Simfonijski orkestar Radio-Zagreba (1958.), s mjesta glavnog urednika Muzičkog programa Radio-Zagreba smjenjen je Ivo Vuljević, najzaslužniji za njegovo ponovno pokretanje, kao i za pokretanje Komornog orkestra i Zagrebačkih solista. Četvrto potpoglavlje nazvali smo i "zlatnim razdobljem" zbog istovremenog, za hrvatsku glazbu i hrvatski radio vrlo plodnog, djelovanja pet izvrsnih ansambala, Simfonijskog orkestra Jugoslavenske radiodifuzije, Simfonijskog orkestra i Zbora Radio-televizije Zagreb, Komornog orkestra i Zagrebačkih solista, koje je trajalo četrnaest sezona, od 1958. do 1972. Unutar njih svoj su umjetnički pečat pojedinim sezonama dali umjetnički voditelji Simfonijskog orkestra, koji su ujedno bili i umjetnički voditelji Komornog orkestra i zajedničkih programa Zbora i orkestara, dok su Zagrebački solisti išli svojim putovima, koji su ih, pod stalnim i isključivim vodstvom Antonija Janigra, vodili uglavnom izvan granica Hrvatske. Prve tri sezone (1958.-61.) stalni dirigent ansambala Radio-televizije Zagreb bio je Stjepan Šulek. On je sa Simfonijskim i Komornim orkestrom do savršenosti uvježbavao standardni repertoar, s kojim su izgubili kontakt od 1948., tako da se je rjeđe izvodio suvremeni repertoar, pa i hrvatskih skladatelja. Komorni je orkestar za uspješne nastupe pod Šulekovim vodstvom 1961. dobio Nagradu grada Zagreba, kao i Slavko Zlatić za rad sa Zborom. Šuleka nasljeđuje njegov student Pavle Dešpalj, koji u šest sezona (1961.-67.), kao prvi šef-dirigent osamostaljuje djelovanje Komornog i Simfonijskog orkestra od ansambla Zagrebačkih solista, jer su stalna izbivanja iz Zagreba njegovih članova na dulja razdoblja onemogućavala redovan rad preostalih dvaju ansambala. S Dešpaljem je javne koncertne nastupe ansambala kuće u tome razdoblju dijelio Slavko Zlatić. Dešpalj u svome razdoblju uvodi nacionalne glazbene večeri i skladateljske večeri, uvodeći – zajedno sa Zborom i Zagrebačkim solistima – sve veći broj djela hrvatskih skladatelja, tako da su u tih šest sezona uvrstili 83 djela hrvatskih skladatelja, od kojih 36 novih. Novost u posljednjoj Dešpaljevoj sezoni je bila i uvođenje nedjeljnih muzičkih matineja, a programski uvrštavanje velikih vokalno-instrumentalih djela, od Bacha i Haendela do Brittena i Tippetta. Najveći praktični problem bila je nepopunjenost dvaju zagrebačkih simfonijskih orkestara (Filharmonije i Simfoničara) i njihova međusobna ovisnost o opernom orkestru. U sezoni 1967.-68. Simfonijski i Komorni orkestar iznenada su (zbog Dešpaljeva odlaska u SAD) ostali bez šefa-dirigenta, a Zagrebački solisti bez Antonija Janigra. Te je sezone samo osam djela hrvatskih skladatelja našlo svoje mjesto na repertoaru ansambala Radio-televizije Zagreb, od kojih samo dva nova. Godine 1968. vodstvo Simfonijskog i Komornog orkestra preuzima još jedan Šulekov student, Krešimir Šipuš. On je repertoar oba ansambla, a posebno Komornog orkestra, radikalno okrenuo djelima hrvatskih skladatelja, kojih je u tri sezone njegova djelovanja na mjestu šef-dirigenta izvedeno 105, posebno novih, kojih je izvedeno 27, dijelom u Zagrebu, a dijelom na festivalu Musikprotokoll u Grazu i na Tribini muzičkog stvaralaštva Jugoslavije u Opatiji. Iako su neki kroničari Šipuševu repertoarnu politiku uspoređivali s Biennalskom, vrlo brzo su je prihvatili i počeli braniti, međutim o kvaliteti sviranja bilo je sve kritičnijih tonova. Krešimir Šipuš bio je posljednji šef-dirigent u stalnom radnom odnosu – u takav će status 1983. stupiti Vladimir Kranjčević, a u dvanaest godina između njih izmijenila su se čak četiri šef-dirigenta: Josef Daniel, Milan Horvat, Oskar Danon i Uroš Lajovic. Većem dijelu toga razdoblja (1971.-79.) posvećeno je peto potpoglavlje drugoga poglavlja, koje počinje krizom, a zavšava drugim uzletom u djelovanju Simfonijskog orkestra, odnosno Zagrebačkih simfoničara, Zbora i Zagrebačkih solista. Krizu su na početku tog razdoblja donijele dvije sezone bez šef-dirigenta kada prestaje s radom Komorni orkestar, a Simfonijskim orkestrom najčešće dirigiraju Milan Horvat i Igor Kuljerić, stalni dirigent Zbora, i kada su izvedena 34 djela hrvatskih skladatelja, od čega 16 novih. U situaciji u kojoj je kvaliteta muziciranja Simfonijskog orkestra postala stalnim predmetom kritičkih osvrta, mjesto šef-dirigenta 1973. preuzima samozatajni češki dirigent Josef Daniel. U dvije sezone, koliko je vodio orkestar, izvedeno je 55 djela hrvatskih skladatelja, od čega je 11 praizvedeno. Uz Daniela, najvećim je brojem koncerata i izvedbi hrvatskih skladatelja ravnao Igor Kuljerić. Godine 1975. Simfonijski je orkestar Radio-televizije Zagreb preimenovan u Zagrebačke simfoničare Radio-televizije Zagreb, a novi šef-dirigent orkestra postao je Milan Horvat. U tri sezone koliko je on ostao na tom mjestu Simfoničari su izveli 107 djela hrvatskih skladatelja, od kojih je 21 praizvedeno. Horvat je bio sklon okretanju standardnom dijelu repertoara, zajedno s Kuljerićem, koji je postao njegov zamjenik, dok je Zbor 1976. preuzeo Vladimir Kranjčević. On je povećao broj samostalnih nastupa Zbora, a poput njegovih prethodnika sve je češće dirigirao i zajedničkim nastupima Zbora i Simfonijskog orkestra. Godina 1978. bila je posljednja godina Zagrebačkih solista kao ansambla Radio-televizije Zagreb – 1. siječnja 1979. izdvojili su se i registrirali kao samostalna udruga glazbenika (taj podatak do sada nije bio objavljen). U tom je razdoblju provedena i javna rasprava o potrebi postojanja triju velikih orkestara u Zagrebu, koja se kao problem s vremena na vrijeme postavlja još od ponovnog pokretanja Simfonijskog orkestra, godine 1956., koja je rezultirala javnom podrškom kvaliteti orkestra Zagrebačkih simfoničara i zanimljivosti njihova repertoara, različitog od standarda koji nude drugi orkestri. Dolazak Oskara Danona na mjesto šefa-dirigenta Zagrebačkih simfoničara, godine 1978., bio je medijski najsnažnije popraćen nastup novog šefa-dirigenta u njegovoj povijesti. Bilo je to ujedno i do tada najkraće "razdoblje" nekog šefa-dirigenta: trajalo je samo jednu sezonu, u kojoj su Simfoničari izveli 35 djela hrvatskih skladatelja, od čega su četiri praizveli. Oko hrvatske se glazbe najviše te sezone angažirao Igor Kuljerić. Treće poglavlje knjige posvećeno je razdoblju od 1979. do 2010., a podijeljeno je na dva potpoglavlja. U prvome je riječ o posljedicama smanjivanja broja ansambala na udio hrvatske glazbe na repertoaru preostala dva ansambla, Zagrebačkih simfoničara i Zbora. U prvom dijelu tog potpoglavlja dvije je sezone šef-dirigent Uroš Lajovic (1979.-81.), dvije sezone Simfoničari nemaju šefa-dirigenta (1981.-83.), potom na to mjesto dolazi Vladimir Kranjčević (1983.-88.), a nakon njega vraća se Pavle Dešpalj (1988.-92). Lajovic je pokazao najviše zanimanja za stariju hrvatsku glazbu, baroka i klasicizma, prema kojoj je i Vladimir Kranjčević, kao šef-dirigent Zbora također imao najviše afiniteta, dok se programima sastavljenima od suvremene hrvatske glazbe bavio Igor Kuljerić. Od ukupno 60 djela hrvatskih skladatelja, prvi je put izvedeno 10. Nakon negativnih ocjena sezone 1981.-82., tijekom koje Lajovic prestaje biti šef-dirigent, ali i dalje dirigira najvećim brojem koncerata, Zagrebački simfoničari su još jednu sezonu djelovali bez šefa dirigenta. Odgovornost bez statusa podijelili su Pavle Dešpalj, Vladimir Kranjčević i Uroš Lajovic, a izvedeno je ukupno 12 djela hrvatskih skladatelja s tri praizvedbe. Vladimir Kranjčević je na mjestu šefa-dirigenta Zagrebačkih simfoničara u pet sezona na repertoar uvrstio 89 djela hrvatskih skladatelja, od kojih je praizvedeno 28. Osim što je sam praizveo 13 djela hrvatskih skladatelja, kao jedan od osnivača i umjetnički voditelj festivala Varaždinske barokne večeri, Kranjčević je poticao i izvođenje djela starije hrvatske i svjetske glazbe. Kranjčevićevo se razdoblje ujedno poklopilo s ekonomskom krizom, koja je utjecala i na repertoar i na izvedbe. Posljedica krize bila je sve veće oslanjanje na mlade interprete te suradnja sa Simfonijskim orkestrom i Zborom Radio-televizije Beograd. Povratak Pavla Dešpalja na mjesto počasnog šefa-dirigenta kroz četiri sezone (1988.-92.) na repertoar hrvatske umjetničke glazbe odrazio se s 95 izvedenih skladbi, među kojima je bilo 14 novih djela. Ponovno je najvećim brojem koncerata uz Dešpalja ravnao Igor Kuljerić, koji je vodio i Zbor. Više od samoga repertoara pažnju javnosti privlačila je kulminacija krize u upravi Muzičke proizvodnje Radio-televizije Zagreb (1990.), a potom je izbio rat, koji je u drugi plan potisnuo rasprave o izvedbenoj razini i repertoaru, a u prvi plan stavio temeljna egzisencijalna pitanja pojedinaca i zajednice. Rat je promijenio programsku politiku ansambala Hrvatske radio-televizije, koja je u tim uvjetima htjela i morala dati moralnu podršku građanima svoje zemlje, a u inozemstvu graditi sliku o Hrvatskoj kao dijelu Europe. To je odredilo modalitete djelovanja Simfonijskog orkestra u dvije ratne sezone: u domovini su – uz nastojanje da održe koncertnu sezonu u Zagrebu – često nastupali u najugroženijim gradovima Hrvatske, održavajući koncerte dobrotvornog karaktera, a izvan Hrvatske su uz dobrotvorne kocnerte nastupali i na promotivnim priredbama. Uz bitku za očuvanje nacionalne kulture Muzička se proizvodnja HRT-a morala 1991. boriti i za očuvanje svojih ansambala nakon najave Upravnog odbora HRT-a "o privremenom smanjenju broja glazbenika u glazbenim sastavima HRT i njehovu stavljanju u stanje mirovanja". Ovaj put podrška je došla sa svih strana – od Muzičke akademije u Zagrebu, HNK-a Zagreb, Hrvatskoga društva skladatelja i HAZU-a. Nakon te krize Simfonijski orkestar HRT-a 1992. preuzima Nikša Bareza, koji je na mjestu šefa dirigenta ostao punih 18 sezona. U njegovu su razdoblju Zbor i Orkestar izveli više od 260 djela hrvatskih skladatelja, od kojih 55 bila novih. Uz Barezu (koji je sam dirigirao više od trećine ukupno održanih koncerata i četvrinu izvedbi djela hrvatskih skladatelja, ali samo 12 novih djela hrvatskih skladatelja, među suvremenicima preferirajući Kelemena, Papandopula i Maleca) najvećim je brojem koncerata Orkestra i praizvedbi djela hrvatskih skladatelja dirigirao Mladen Tarbuk (od 2000. prvi dirigent Orkestra). On je u radu s Orkestrom izgradio reputaciju dirigenta koji potiče praizvedbe, snimanje i naručivanje rijetko izvođenih glazbenih djela. Bareza je radije je na repertoar Orkestra uvrštavao rijetko izvođene opere i velika vokalno-instrumentalna djela Wagnera, Boita, Janačeka, Haendela, Schuberta, Berlioza, Rossinija i Verdija, ali i Gotovca, Zajca, Brkanovića i Hatzea. Uz sudjelovanje u tim izvedbama, Zbor je (prvo pod vodstvom Igora Kuljerića, a zatim Tončija Bilića) 1998. pokrenuo zasebni ciklus javnih koncerata pod nazivom "Sfumato". Ciklus se pokazao publici i kritici iznimno zanimljiv, a zahvaljujući njemu se Tonči Bilić uspio nametnuti kao jedan od najaktivnijih dirigenata ansambala Hrvatske radiotelevizije. Uz Barezu, Tarbuka i Bilića, u tom je razdoblju najvećeg udjela u promociji hrvatske glazbe imao Igor Kuljerić, napisavši istovremeno i nekoliko iznimno značajnih djela, poput "Hrvatskog glagoljskog requiema" i opere "Životinjska farma". U Barezinu se razdoblju smanjio broj izvedbi i praizvedbi djela hrvatskih skladatelja, pomlađeni i sve popunjeniji orkestar se uglavnom bezuspješno borio protiv sviranja na najrazličitijim prigodnim koncertima, a njegovom je kvalitetom javnost sve zadovoljnija. Zaključni dio knjige bavi se onime što smatramo uzrocima i posljedicama u prethodna tri poglavlja detaljno iznesene i dokumentirane programske politike Hrvatskoga radija prema hrvatskoj umjetničkoj glazbi. Pod uzrocima razmatrali smo društveno-politički kontekst, odnosno razinu utjecaja politike na repertoar ansambala Hrvatskoga radija, a pod posljedicama utjecaje Hrvatskoga radija na glazbeni život u Hrvatkoj. Od 1939. do danas Hrvatski je radio u vlasništvu države, koja odabirom ravnatelja (koji onda odabire i postavlja čelne ljude programa i produkcije), osigurava svoj utjecaj u svim segmentima programa i produkcije. Tako su svi šefovi programa i proizvodnje morali biti "politički podobni", dok njihovo glazbeno obrazovanje nije bilo presudno. Na toj je razini uglavnom završavao izravan utjecaj politike na odabir kadrova koji su onda mogli utjecati na repertoar ansambala. Među najsretnija razdoblja hrvatske glazbe na Hrvatskom radiju pripadaju ona u kojima su šefovi-dirigenti ansambala svojom, a ne samo radijskom misijom, smatrali promoviranje hrvatske glazbe, kakvi su bili Krešimir Šipuš i Milan Horvat. Povijesne okolnosti su imale presudan utjecaj i na udio hrvatske glazbe na repertoaru javnih koncerata ansambala Radija – najviše se hrvatske glazbe izvodilo u najtežim razdobljima hrvatske povijesti: za drugog svjetskog rata (od 1942. do 1945. na javnim su koncertima izvedena 92 djela hrvatskih skladatelja) i u tri poslijeratne sezone (kada je, od 1945. do 1948., izvedeno 100 djela hrvatskih skladatelja), potom za vrijeme tzv. Hrvatskog proljeća (od 1968. do 1971. izvedeno je 105 djela hrvatskih skladatelja), te za vrijeme Domovinskog rata (kada je u dvije sezone, od 1990-1992., izvedeno 58 djela hrvatskih skladatelja). Što se tiče utjecaja Hrvatskog radija na hrvatsku glazbu, Hrvatski radio je danas vodeći poslodavac na području umjetničke glazbe, organizator javnih koncerata svojih ansambala, na koje uvrštava djela izvan standardnoga repertoara u stilskom i žanrovskom smislu. Među utjecajima Hrvatskoga radija na hrvatsku glazbu su i promocija hrvatske glazbe izvan granica Hrvatske, putem razmjene snimki ili gostovanjem ansambala na raznim međunarodnim festivalima u Hrvatskoj i izvan nje (Musikprotokoll, Muzički biennale Berlin, Dubrovačke ljetne igre i Muzički biennale Zagreb). Od uloga europskih nacionalnih radio-stanica koju Hrvatski radio nije ostvario spominjemo izdavanja vlastitih koncertnih i studijskih snimki. Detaljno je razmotrena i uloga Hrvatskoga radija kao poticatelja glazbeno stvaralaštva te širenja i stvaranja standardnog repertoara hrvatske glazbe. S obzirom na obilno oslanjanje ovoga istraživanja na
Hrvatski radio, umjetnička glazba 20. stoljeća, Simfonijski orkestar, Komorni orkestar, Zagrebački solisti, Zbor, recepcija
nije evidentirano
engleski
Croatian Music and Croatian Radio
nije evidentirano
Croatian Radio, classical music, 20th Century, Symphony Orchestra, Chamber Orchestra, Zagreb Soloists, Chor, reception
nije evidentirano
Podaci o izdanju
Zagreb: Hrvatski radio
2012.
978-953-6173-44-0
540
objavljeno