hrvatski

O broju Talijana/talijanaša u Dalmaciji XIX. stoljeća

Dugo zatomljivana težnja talijanskog iredentizma spram posjedovanja odnosno svojatanja Dalmacije, napose Zadra, nedavno je, iako stidljivo, ponovo izašla na javu. Ona se uvijek temeljila na navodno velikoj nazočnosti Talijana u njoj tijekom XIX. stoljeća. Potaknut tim presezanjima, autor rada pokušava još jednom, poslije Iva Rubića i Dinka Foretića, utvrditi brojnost Talijana/talijanaša koji su u Dalmaciji bili nazočni tijekom navedenog stoljeća, točnije do Prvog svjetskog rata. Pri tome se oslanja na postojeću literaturu, dosad nepoznate tiskane i rijetke izvore iz pismohrane. Objektivnosti radi, tome pristupa s nekoliko gledišta -autonomaško/iredentističkog, narodnjačkog i službenog - jer drži da se jedino tako može doći do približno točnih brojki i stanja toga problema. Uvidom u raspoložive izvore i činjenice, pokazuje da su talijanaši, vođeni vlastitim interesima, preuveličavali broj Talijana koji su u tom razdoblju nastavali Dalmaciju, brkajući pritom nacionalnu pripadnost i uporabu talijanskog jezika. Mnogi su se autonomaši/talijanaši krili iza dalmatinstva, poradi lakšeg talijaniziranja pokrajine. Druga strana uglavnom se povodila za službenim austrijskim popisima, koji su pokazivali postupno opadanje broja Talijana/talijanaša u njoj, napose poslije 1882. godine. Naime, neki od odnarođenih Hrvata i Srba vraćaju se stvarnim korijenima, dok pravi Talijani iseljavaju u Istru, Trst i Slovensko primorje, odnosno nalaze utočište u Zadru, posljednjem bastionu talijanstva u Dalmaciji. Razmjerno opadanju broja Talijana u pokrajini, kretao se i broj onih koji su rabili talijanski jezik, te onih koji su pohađali ovdašnje škole, pa su neopravdane tvrdnje da je ona “ čisto talijanska zemlja” , kako nekad, tako i danas.

Talijani/talijanaši; Dalmacija; XIX. stoljeće

nije evidentirano