hrvatski

Picigin: jezik u igri, igra u jeziku

U radu se razmjerno raslojenom splitskom urbanolektu pristupa iz rakursa jednoga od njegovih potencijalno “atomiziranih” kodova. U toj se, uvjetno nazvanoj, urbanoj heteroglosiji kao predmet analize odabire jezična praksa u kolektivnom imaginariju simbolički reprezentativne zajednice piciginaša. Kao autohtona igra, koja se već stotinu godina prakticira na plaži Bačvice (u manjoj mjeri i Firule), picigin, poput splitske čakavštine, uživa status nacionalnoga nematerijalnog kulturnog dobra. Istraživanje je stoga u prvom redu usmjereno problemu njihovoga međudjelovanja, točnije pitanju je li se uslijed dugotrajnoga i intenzivnoga kontakta u na neki način zatvorenom krugu dominantno muških članova razvio specifičan unutargrupni kod, u vidu svojevrsnoga žargona ili tek posebnoga komunikacijskog stila, odnosno na to kakvu ulogu u identitetu te prepoznatljive splitske skupine ima jezik. Građa prikupljena terenskim istraživanjem (anketiranjem i intervjuiranjem ispitanika) s jedne se strane analizira s užega jezikoslovnog, točnije leksikološkog aspekta, uključujući tvorbu riječi te frazeologiju i onomastiku, a s druge rasvjetljava iz šire sociolingvističke perspektive, obuhvaćajući rodnu dimenziju, kao i problem kulturno i situacijski uvjetovanoga humora.

picigin ; splitski urbanolekt ; identitet

nije evidentirano