hrvatski

Čovjek kao tjelesno biće: biblijsko-kršćanska perspektiva i suvremeni odnos prema tijelu

Da bismo pokazali mjesto i važnost čovjekove tjelesne dimenzije u Bibliji i kršćanstvu, potrebno ju je smjestiti u širu perspektivu razumijevanja čovjeka kao takvoga. Nasuprot suvremenoj fragmentarizaciji i redukciji čovjeka na pojedine „dijelove“ kako u mišljenju tako i u proučavanju istoga, vlastitost biblijskoga i kršćanskoga pristupa je cjelovitost. Biblija i kršćanstvo promatraju čovjeka kao Božje stvorenje, u kojemu su različite dimenzije integrirane u jednu neponovljivu cjelinu. Unutar te višedimenzionalne cjelovitosti, čovjeka gledaju i kao tjelesno biće: čovjek postoji i djeluje na tjelesan način, preko tijela sebe komunicira prema van i drugi ga na isti način percipiraju. Tijelo čini bitni dio čovjekova identiteta, jer čovjek ne samo da ima tijelo, dušu, duh ili srce (četiri temeljena biblijska izraza za čovjeka), nego jest tijelo, jest duša, jest duh, jest srce. Vrijednost ljudskog tijela u Bibliji i kršćanstvu počiva na stvorenjskom argumentu (Bog je čovjeka stvorio kao tjelesno biće), biva uzdignuta činjenicom Božjega utjelovljenja (Bog je postao pravi čovjek) i usmjerena prema eshatološkoj transformaciji (vjera u uskrsnuće tijela). Zbog toga, biblijska i kršćanska antropologija odbacuje dualističke i monističke koncepcije čovjeka te ga razumijeva kao cjelovito biće s neotuđivim dostojanstvom, slobodom i odgovornošću kako prema sebi tako i prema drugima i prema Bogu. Ovakvo višeslojno gledanje na ljudsku tjelesnu dimenziju može na više načina biti korektiv pretjeranom naglašavanju tijela i tjelesnosti u suvremenoj kulturi, u kojoj tijelo postaje sve više objekt vlastita oblikovanja te sredstvo isticanja vlastita identiteta, mjesto ostvarenja sebe i projekcija vlastitih želja.

Čovjek ; Teološka antropologija ; tijelo ; stvaranje čovjeka ; Božje utjelovljenje ; uskrsnuće tijela ; suvremeni kult tijela

nije evidentirano