hrvatski

Primjenjivost metalotioneina dviju vrsta školjkaša kao biomarkera izloženosti metalima u biomonitoringu slanih i slatkih voda

Posebnu opasnost za vodene ekološke sustave predstavlja zagađenje metalima. Praćenje metala u sedimentu i/ili vodenom stupcu ulazi u različite programe monitoringa okoliša. Međutim, samo praćenje koncentracije metala u okolišu analitičkim metodama ne može predvidjeti izloženost i moguće toksične učinke koji metali mogu ispoljiti na pojedine vrste organizma. Suvremene metode biomonitoringa zasnivaju se na biomarkerima. Dva su osnovna tipa biomarkera, biomarkeri izloženosti i biomarkeri učinka. Indukcija unutarstaničnog proteina metalotioneina, opće je prihvaćena kao biomarker izloženosti različitim neesencijalnim (Cd, Hg, Ag), ali i esencijalnim metalima (Cu, Zn). Zbog sposobnosti da akumuliraju metale, te zbog činjenice da je unos metala u organizam razmjeran koncentraciji metala u okolišu, školjkaši su među najčešće odabiranim organizmima u biomonitoringu voda. U suradnji s norveškim Institutom za ispitivanje voda (NIVA) s ciljem praćenja kvalitete morskih i slatkih voda Republike Hrvatske, od 2001. godine uvodi se novi, cjeloviti sustav biomonitoringa voda. Koncentracija metalotioneina i metala (Zn, Cu, Cd) određivana je u tri različita organa (škrge, probavna žlijezda i hematociti) dvije vrste školjkaša. Kao bioindikatorski organizam za praćenje morskih voda izabrana je dagnja (Mytilus galloprovincialis), dok je za praćenje slatkih voda odabrana bezupka (Anodonta cygnea). Potvrđena je primjenjivost odbranih vrsta školjkaša kao indikatorskih organizma u biomonitoringu morskih odnosno slatkih voda.

vodni ekološki sustav; zagađenje metalima; biomarkeri; školjkaši

nije evidentirano