hrvatski

Poetski napon smrti - od krika do tišine

Poetski napon smrti: od krika do tišine znanstvena je studija koja se bavi načinima na koje poezija uspijeva izreći nešto za čovjeka toliko traumatično, radikalno i nedokučivo kao što je smrt, i fenomenologija (ljudske) smrtnosti uopće. Uzimajući u obzir dosadašnje znanstvene uvide kako iz područja antropologije i tanatosociologije, tako i filozofije jezika i konceptualne poetike, knjiga nastoji analitički zahvatiti u različite pjesničke jezike smrti koji fluktuiraju u širokom rasponu i na brojnim razinama između krika i tišine kao krajnjih, simboličkih točaka. Takav model izricanja smrti kroz pjesnički jezik nastoji se teorijski objasniti i legitimirati, ali isto tako i potkrijepiti detaljnim analitičkim zahvatima u neke od ključnih pjesničkih „opusa smrti“ hrvatske književnosti 20. i 21. stoljeća. U središtu su analitičkog interesa tri pjesnika koji su svoje poetske tekstove pisali (i) na hrvatskome jeziku, u okvirnom vremenskom rasponu od jednoga stoljeća: Antuna Branka Šimića, Jure Kaštelana i Darka Cvijetića. Kod svakoga od trojice pjesnika u obzir je uzeta cjelina pjesničkoga opusa – analiziranjem, klasificiranjem i opisivanjem s jedne strane semantičkih modala odnosa prema smrti, a s druge jezično-stilskih, narativnih i strukturalnih mehanizama kojima se oni ostvaruju. Upravo je simbioza semantičke i formalno-stilske razine iskaza ono na što se želi ukazati predodžbom pjesničkoga teksta kao složenog i sinergijski ustrojenog mehanizma utemeljenog na srazu, nadopunjavanju i prožimanju semantičkog i sintaktičkog. Polazeći od pretpostavke o konvergentnim i divergentnim poetskim strukturama kao procesima analognima konvergentnom i divergentnom mišljenju, analitičko-interpretativnim zahvatima ukazuje se na jezično-stilsku stratifikaciju pjesme, tip govorne energije koju pjesma posreduje i emotivni naboj koji se njome generira. Pokazuje se da emocionalni naboj pjesme ne proizlazi samo iz njezina semantičkoga sloja, nego se derivira iz različitih poetskih elemenata i postupaka koji obuhvaćaju sve jezične i tekstualne razine. Na primjerima triju pjesničkih praksi raspoređenih u periodu od jednoga stoljeća uviđamo tri različita pristupa u izricanju smrtnosti: prva od njih je sintaksom krika Antuna Branka Šimića ; druga je diskurs niveliranja Jure Kaštelana koji na svim izvedbenim razinama pomiruje jezično- emocionalnu dijalektiku krika i tišine ; dok je treća, Darka Cvijetića, usmjerena tišini kao mjestu ispunjenom začudnošću i spoznajno-emocionalnim šokom.

tema smrti u poeziji, pjesništvo smrti 20. i 21. stoljeća, semantički modeli, stilski mehanizmi, krik, tišina, A.B. Šimić, J. Kaštelan, D. Cvijetić

nije evidentirano