hrvatski

Barokna obnova i oprema franjevačke crkve sv. Antuna Padovanskog u Našicama

U razdoblju nakon oslobođenja Slavonije od osmanske okupacije sakralna arhitektura doţivljava procvat te se grade nove crkve, a starije srednjovjekovne se obnavljaju. Našiĉka crkva i samostan sv. Antuna Padovanskog predstavljaju jednu od najznačajnijih pregradnji franjevaĉke slavonske arhitekture u baroknom razdoblju. IzgraĊeni krajem XIII. stoljeća, mjesto su tradicije i kontinuiteta lokalnog duhovnog ţivota. Crkva je izvorno bila jednobrodna, s dugaĉkim korom i poligonalno zakljuĉenim svetištem te izvana ojačana kontraforima, a na nju se naslanjalo istočno i južno samostansko krilo. U gotiĉkim oblicima crkva i samostan doĉekali su razdoblje osmanske okupacije tijekom koje su za našiĉke vjernike skrbili bosanski franjevci. Nakon povlaĉenja Osmanlija, poĉetkom XVIII. stoljeća sklop se obnavlja u baroknim oblicima tijekom nekoliko faza. Prve veće intervencije bile su podizanje zapadnog samostanskog krila, zvonika te kapele Bl. Djevice Marije. Sredinom stoljeća, nakon što je grad zadesio potres, iznova se grade istočno i južno samostansko krilo, a najdinamičnije razdoblje obnove bila je druga polovica stoljeća, kada se podiţu kapela sv. Kriţa te novo proĉelje crkve. Tada se crkva oprema i znaĉajnim primjerima barokne altaristike, slikarstva i namještaja, među kojima se istiĉu oratorij te oltar sv. Kriţa. U ureĊenju crkve ulogu je svojim donacijama imala i plemićka obitelj Pejaĉević. Crkva i samostan se tijekom sljedećih stoljeća u nekoliko navrata obnavljaju, a značajnije promjene donosi recentna restauracija.

barokna oprema, barokna sakralna arhitektura, franjevci, Našice, obitelj Pejaĉević

nije evidentirano