hrvatski

Vrsni umjetnik i veliki erudit (Luko Paljetak: Književni pretinci. Studije iz novije hrvatske književnosti. MH, Zagreb, 2020)

Osim kao vrstan pjesnik, dramski pisac i romanopisac te možda ponajbolji među našim prevoditeljima s mnogih jezika, u svoju prebogatu biografiju Luko je Paljetak upisao i nekoliko knjiga književno-povijesnoga i znanstvenoga karaktera. Uz monografsku studiju o Anti Cettineu, kojom je ovog plodnog pjesnika, novelistu i romanopisca malo poznatih romana situirao u ozračje našega (i širega) književnog mediteranizma, kao jedne od prostornih odrednica hrvatskog književnog iskustva i bitno promijenio njegovu književnu recepciju, svakako vrijedi spomenuti knjige i književnoznanstvene studije: Uviđaji iz starije i novije hrvatske književnosti (1990.), Ivo Vojnović, U noći smrznutog cvijeća (1994.), Engleske teme (1997.), Hrvatske teme (1999.), Ivo Vojnović, Mala trilogija (1999.), Ivo Vojnović, Izabrana djela I, II (2005.), Mato Vodopić, Genevrija (2004.), Sastavljanje Orfeja (2005.), Vanjski rub (2007.), Nutarnji rub (2009.), Villiam Shakespeare, Soneti (2009.), Ivo Vojnović, Lapadski soneti (2009.), Vladimir Nazor, Pjesni ljuvene (2010.), Marin Držić, Pjesni ljuvene (2017.) i dr. Kao i brojni nespomenuti radovi, navedeni prilozi govore u prilog Paljetkovih širokih književnih interesa koji obuhvaćaju kako domaću, stariju i noviju, književnu riječ, tako i onu inozemnu, ponajčešće vezano uz pisce i knjige koje je prevodio i tako ih upisivao u korpus hrvatske (književne) kulture. To je, nema sumnje, odredilo i njegovu književnoznanstvenu perspektivu u kojoj se, u mjeri nesvakidašnje kreativne samosvijesti, isprepleću elementi i postupci klasične filologije i književne komparatistike te iznimna kulturološka pratnja koja svoj diskurs obogaćuje sadržajima socioloških, antropoloških i teorijskih datosti te svojim uvidima potiče na nova čitanja, preslagivanja i književna prevrednovanja. Mnoge činjenice iz književne historije zahvaljujući Paljetkovim skrupuloznim čitanjima nude se kao prava umjetnost i potiču da ih se (pro)čita iznova i u novom književnom kontekstu. Postrance metodološke strogoće i teorijskog ekskluzivizma karakteristična za naše vrijeme, Paljetkova književna čitanja uvjeravaju da književna povijest nije herbarij konačnih literarnih spoznaja i uvjerenja

Paljetak, književne interpretacije

nije evidentirano