hrvatski

Eristički dijalog u govoru političara na poziciji moći (predsjednik RH Zoran Milanović vs premijer RH Andrej Plenković)

I u suvremenoj teoriji govorništva prihvaća se Aristotelovo određenje da su temeljni govornički elementi etos, logos i patos nužno ujedinjeni, a da težište na kojemu počiva govor određuje vrstu govora. Tako u funkcionalnom smislu u političkom govoru težište treba počivati respektivno na vjerodostojnosti i karakteru govornika, potom na emocijama zbog uvjeravanja slušateljstva te na dokazivanju. Kad u političkom govoru u prijeporu političara na poziciji moći kao što su predsjednik RH Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković prevlada patos kao u vrsti pokudnih govora s neetičkom argumentacijom, komunikacija postaje eristička (Walton, 2006) ili sofistička, razdvojena od retoričke. Svrha analize potonjega prijepora nije poučiti o nedopuštenim smicalicama, već ukazati na društveni cilj erističkoga dijaloga u pronalaženju dubljega sukoba među sugovornicima posredno preko medijskih izjava. Analizirane su smicalice (Tindale, 2007) i argumentativne tehnike (Perelman i Olbrechts-Tyteca, 2000) na korpusu od dvadeset medijskih izjava koje tematiziraju sukob dvaju političara (po deset za svakog političara) u razdoblju od ožujka 2021. do ožujka 2022. Pokazalo se da govornik koji započinje eristički dijalog, predsjednik Milanović koristi više smicalica – (kvalifikacija, etiketiranja, skretanja na drugu temu, protupitanja), aluzija, razdvajanja (pozitivnoga od negativnoga: 'moji standardi' / za razliku od njihovih ; 'ukrajinski agent' / 'ja kao hrvatski predsjednik') ) i isticanja unutrašnjeg etosa, a odgovarač češće koristi smicalice neizravno kad citira protivnika u sukobu, a u odgovorima više koristi ironiju. U svrhu napada na vjerodostojnost suparnika, od retoričkih figura ističu se metafore, koje u prijenosu ideološke i mitološke topike imaju snažan persuazivan učinak (Charteris-Black, 2011). Predsjednik koristi one iz područja slobodnoga vremena ('ispijanje kave', 'jedenje kroasana'), špijunaže ('ukrajinski agent'), strojeva ('čađavi karburator'), životinja ('herojski zec', 'jednorozi', 'gušteri', 'goveda', 'pudlice', 'kao tele', 'nilski konj' / 'sokol' – 'nisam strvinar'), a premijer pri kvalifikaciji i etiketiranju kroz ironiju koristi metafore vezane uz komunikacije ('brbljarije', 'tirada', 'tlapnja', 'štetočinska aktivnost'), prirodne pojave ('jugo', 'južina'), antonomazije ('vidovnjak, 'vidoviti Milan'), antiteze (za sebe ističe pozitivne: 'odgovorno upravljanje', neantagoniziranje', nestvaranje neprijatelja', 'nesužavanje manevarskog prostora'). Predsjednik želi djelovati neposredno na osjećaje publike i izravnim apostrofiranjem protivnika ('Obuzdaj, skrbniče, svog jarana!'), a premijer apostrofiranje koristi kao poziv za pojašnjenje stavova protivnika ('Ako si za, reci da si za. Ako si protiv, reci da si protiv – budi frajer'). Posredno apostrofiranje preko medija ukazuje da tijekom duljega vremena neće biti moguća pomirba između sukobljenih strana, hipotetski se može očekivati prestanak izravnoga sudjelovanja jedne strane u daljnjem erističkom dijalogu.

eristički dijalog, smicalice, retoričke figure

nije evidentirano