hrvatski

Hrvatski standardni jezik i nestandardni idiomi: Što nas o njima (zapravo) uči škola?

Prema Kurikulumu za nastavni predmet Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije (NN 10/19: 1), „osposobljavanje učenika za jasno, točno i prikladno sporazumijevanje hrvatskim standardnim jezikom“ temeljna je svrha učenja i poučavanja nastavnoga predmeta Hrvatski jezik. Učenici razvijaju „stav o nužnosti uporabe hrvatskoga standardnoga jezika“ te istovremeno „osvještavaju i potrebu očuvanja hrvatskih dijalekata i govora“ (NN 10/19: 1). S obzirom na to da je riječ o, naoko, suprotnim težnjama, primijenjenolingvistička istraživanja učenja i poučavanja hrvatskoga kao materinskoga jezika u posljednjih su tridesetak godina uglavnom (bila) usmjerena na jezično-komunikacijski i metodički aspekt odnosa hrvatskoga standardnoga jezika i nestandardnih idioma. Preciznije, u središtu je zanimanja brojnih istraživača (bio) pravilan pristup učenju i poučavanju hrvatskoga jezika s ciljem postizanja okomite višejezičnosti njegovih govornika (npr. Aladrović Slovaček 2012, 2019, Alerić 2009, Jelaska 2008, Kovačević i Pavličević-Franić 2001, Pavličević-Franić 2005, 2011 ; Puljak 2008). No, vrijednosni je aspekt navedene teme ostao na marginama zanimanja istraživača (v. Alerić i Gazdić-Alerić 2009, Kišiček 2012). Naime, uz stjecanje znanja o hrvatskome standardnome jeziku i razvoj sposobnosti njegove pravilne uporabe, nastavom Hrvatskoga jezika učenici razvijaju i stavove prema hrvatskome standardnome jeziku te nestandardnim idiomima. Stav o jeziku jedan je od važnih čimbenika njegove uporabe bilo da je riječ o različitim jezicima (v. Garrett 2010, Holmes 2003) ili o različitim idiomima istoga jezika (npr. Huttinger 2011, Rataj 2016, Rickford 1985). Stoga je za potpunije razumijevanje načina na koji se izvorni govornici služe hrvatskim jezikom važno istražiti stavove govornika hrvatskoga o standardnome jeziku i nestandardnim idiomima, kao i ulogu koju u njihovu oblikovanju imaju učitelji i udžbenici kojima se učenici u nastavi služe. S obzirom na to postavljaju se sljedeća pitanja: Kako se u udžbenicima Hrvatskoga jezika odnos standardnoga jezika i nestandardnih idioma uspostavlja neposredno (tumačenjem njihova odnosa), a kako posredno (zastupljenošću pojedinih idioma)? Kakvi su stavovi i vjerovanja učitelja Hrvatskoga jezika o standardnome jeziku i nestandardnim idiomima, a kakvi učitelja ostalih nastavnih predmeta? Imaju li učenici na različitim razinama obrazovanja izgrađene stavove o standardnome jeziku i nestandardnim idiomima? Što je na njih utjecalo? Na temelju rezultata analize udžbenika Hrvatskoga jezika te istraživanja provedenoga s učiteljima i studentima učiteljskoga studija u ovome se radu pokušavaju rasvijetliti neka od navedenih pitanja.

materinski jezik, nastava, stavovi o standardnom jeziku, hrvatski jezik

nije evidentirano